Novinarskim perom

Iako je slučaj bivšeg predsjednika FBiH danas vlasnika i profesora SSST-a, dr. Ejupa Ganića, jedan od najeklatantnijih slučajeva kršenja ljudskih prava, čini se da je prekretnica u odnosu vlasti Velike Britanije prema stranim diplomatama, političkim i javnim radnicima. Nakon što su pojedine zemlje odnosno organizacije podnijele tužbene zahtjeve pred britanskim sudovima, te nakon što su pojedinci poput Ganića uhapšeni na osnovu tužbenih zahtjeva u drugim zemljama noćas se oglasio i britanski premijer Gordon Brown. 

Moralna odgovornost

Brown u autorskom tekst koji prenosi Daily Telegraph ističe kako je nedopustivo da se pred lokalnim britanskim sudovima vode takvi procesi koji nanose štetu zemlji u političkom i diplomatskom smislu. Brown također ističe kako je neophodno prava odlučivanja u ovakvim slučajevima prenijeti na državni nivo.

''Naša je moralna dužnost spriječiti skrivanje onih koji su optuženi za teški međunarodni kriminal. Britanija će nastaviti poduzimati kacije na procesuiranju ili ekstradiciji osumnjićenih ratnih kriminalaca bez obzira na njihov status ili moć'', piše premijer Brown te dodaje kako je Britanija jedna od prvih zemalja koje su u funkciju stavile univerzalnu nadležnost kada je u pitanju tortura, uzimanje talaca ili kršenje Ženevskih konvencija.

''Britanija će uvijek održati svoju odanost međunarodnoj pravdi. Ostajemo spremni da istražimo slučajeve, dajući ih Krunskoj Tužilačkoj Službi i Sudovima da ih čuju. Pored toga moramo biti spremni poduzeti akcije koje će garantirati najbolje rezultate'', ističe Brown.

Značajna opasnost

Kada su u pitanju politički motivirani slučajevi kakav je onaj Ganićev, Brown smatra, da je neophodno osigurati validne dokaze kako bi slučaj zadovoljio navedene kriterije. ''Kako smo vidjeli, potoji značajna opasnost od pogrešnog konzumiranja ovih prava od strane politički motiviranih organizacija ili pojedinaca koji pokušavaju dospjeti na naslovnice znajući da njihovi slučajevi nemaju nikakvu realnu šansu za uspješno procesuiranje'', piše Brown. Nadalje Brown navodi kako se ovakvi slučajevi mogu razmatrati jedino uz saglasnost Državnog odvjetnika. On također izražava zabrinutost Downing Street-a No.10 zbog straha pojedinaca ili grupa da putuju u Veliku Britaniju znajući da bi mogili biti uhapšeni ili procesuirani na osnovu privatnih ili politički motiviranih razloga.

U opasnost Livni i Powell

Iz ovih razloga u hitnu proceduru Brown će uputiti amandmane na Krivični zakon koji će odlučivanje o ovakvim slučajevima dati u ruke Državnom odvjetniku, a ne Sudovima kako je to slučaj s Ganićem. Prema informacijama koje stižu iz Britanije ovaj zakon bi omogući i reviziju slučaja Ganić ali i ostalih koji se vode pred britanskim sudovima.

U situaciji da budu uhapšeni na britanskom tlu danas se nalaze bivša ministrica vanjskih poslova Izraela i sadašnja liderica opoziciji, Tzipi Livni, te nekadašnji zapovjednik Združenog štaba američke vojske i državni sekretar, gen. Collin Powell.

Kako navodi večerašnji Daily Telegraph britanski pravni stručnjaci smatraju kako su pojedine zakonske mjere previše restriktivne, te smatraju da se zakon mora podhitno mijenjati.

Ako je ovako s Ganićem šta čeka ostale?

Britanski, ali i domaći, mediji pišu kako su se za Ganića zauzele brojne diplomate i državnici uključujući i nekadašnju premijerku Margaret Thatcher koja mu je na raspolaganje stavila svoje advokate. Ako se osvrnemo na ponašanje britanskih sudova u ovom  slučaju možemo vidjeti da je situacija veoma teška te da su prekršena brojna međunarodna i domaća zakonska akta. Ponašanje britanskih sudova nas upućuje na pitanje šta će se dogoditi u slučaju ukoliko na jednom od britanskih ili evropskih aerodroma budu uhapšeni general Jovan Divjak, čovjek koji je spriječio tragediju u Dobrovoljačkoj, ili recimo Stjepan Kljuić koji nemaju baš toliko jake veze sa političkim i državnim moćnicima u evropskim zemljama kako je to slučaj s Ganićem?

Nekoliko posljednjih generacija bosanskih muslimana je odraslo uz priče o ''Sarajevskom procesu'', ''Mladomuslimanskim procesima'', zabranjenoj slobodi govora, cenzuri, zabrani iskazivanja vlastitog mišljenja koje nije u skladu s mišljenjem vlasti i partije. Svi smo bili svjesni famoznog ''verbalnog delikta'', najjačeg razloga, za tamničenje rahmetli Alije Izetbegovića i brojnih drugih bošnjačkih predstavnika u poznatim kazamatima širom zemlje. Danas se u istom tom narodu koji je pet decenija bio pod paskom komunističke vlasti, OZNE, UDBE, DB-a i ko više zna kakvih tajnih ili polutajnih organizacija nastoji ponovo uvesti ''verbalni delikt''. Barem se tako čini.

Pokušavaju ga uvesti oni koji potiču iz istog tog naroda, a zarad vlastitih interesa usmjerenih u samo njima znanim pravcima, žele ga sprovesti nad onima koji su se drznuli progovoriti na kritički način o djelima i radnjama kako političkih, javnih tako i religijskih čelnika. Bolna je činjenica da se to radi jer su kritičari svoja pera i svoje riječi usmjerili prema vlastitoj nacionalnoj zajednici, odnosno svojoj avliji, a ne streme prema drugim  nacionalnim zajednicama. U grupi koja se nalazi na listi za medijski i svaki drugi odstrijel se nalaze ugledni akademski radnici, vjerski službenici (koji su se razišli sa svojim poglavarima op.a.), novinari i blogeri koji svojim imenom i prezimenom pripadaju bošnjačkoj zajednici te svi oni građani koji nisu na ''pravoj'' strani.  Da budem brutalno iskren kako se situacija razvija građani Bosne i Hercegovine, pripadnici Islama odnosno bošnjačke zajednice, koji ne razmišljaju onako kako piše Dnevni avaz uskoro neće smjeti ni govoriti ni pisati. Istina i jedina istina će biti ono što se nalazi na njihovim stranicama i u njihovim komentarima.

Otpadnici od vlastitog naroda će postati svi oni koji su članovi SDA pa i Bakir Izetbegović koji eto kako čusmo neki dan ne zna ni kakvu mu je politiku deceniju i pol vodio rahmetli otac na čelu Bošnjaka. Na toj listi su odavno oni koji pripadaju strankama poput SDP-a ili manjih partija, ali nisu i oni iz BOSS-a Mirnesa Ajanovića i sličnih partijica koji se busaju u prsa sa Maršalom, a čvrste stoje na braniku ''bošnjačkih interesa''. Zajedno sa Izetbegovićem i Tihićem će krenuti Hilmo Neimarlija, Hadžem Hajdarević, Adnan Silajdžić, Rešid Hafizović i oni slični njima. Kad je u pitanju novinarska kasta da se tako izrazim najgore će proći oni koji pišu o Bosni i Hercegovini sa distance iz dijaspore i upozoravaju na pogreške koje se dešavaju. Tako će oni poput Kemala Kurspahića ili Erola Avdovića, ljudi maksimalno odanih ideji multietničke i multikulturalne BiH, ljudi spremni da lobiraju za interese BiH i u najvažnijim centrima moći u svijetu biti proglašeni nacionalnim izdajnicima, lopovima, kabadahijama, otimačima državnih para kroz rad u diplomatskim predstavništvima...

Moguće da će se i oni naći na nekim novim ''Sarajevskim procesima'' zbog svog govora punog ''islamofobije'', ''turkofobije'' i inih fobija o kojima slušamo. Nakon slobodarskih godina dostignutih borbom za nezavisnost i samostalnost ponovo će se pojaviti disidenti koji će biti prisiljeni da napuste rodne gradove i odu u daleki svijet kako bi zaštitili svoja prava na slobodu govora koliko toliko. Bošnjačka nacionalna komponenta u Bosni i Hercegovini će se zajedno sa ostale dvije kompomente vjerovatno postati slična Italiji, samo njihova sreća imaju jednog Berlusconija, a Bosna i Hercegovina će imati tri ili četiri koja će upravljati kako političkim tako i medijskim svijetom. Ako zajednički agitprop ne pregleda neki tekst ili neku vijest onom ko se na nju potpiše ne gine Foča, Kula ili mostarska Ćelovina na nešto duži period. Samo se pitam ispod čije ili čijih će slika sjediti neki novi Rizah Džafić i Edina Rešidović, a ko će na optuženičkoj klupi zamijeniti Ieztbegovića, Behmena i ostale iz ''Procesa 1983.'', odnosno ko će biti neki novi recimo Đilas ili pak Gotovac?

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Na Bošnjačkom saboru, 27. i 28. septembra, trebalo se govoriti o budućnosti BiH i o Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Bilo je, zapravo, planirano da se izvrši proglašenje bošnjačkog parlamenta i konačno obznani pristanak za stvaranje bošnjačke (muslimanske) države. Predviđeno je da njene granice budu na linijama koje drži vojska, s tim da su sporna ostala pitanja Srebrenice i Žepe.

David Owen piše: “Izetbegović se brinuo da jači i glasniji elementi u njegovom javnom mnijenju nisu spremni da se suoče sa nesretnom činjenicom da se dioba već odvila na terenu, i da su oni protiv etničke podjele. Međutim, on osobno, prihvatao je realnost da se lice Bosne promijenilo.”

Prije Bošnjačkog sabora na teren se šalju stranački kadrovici u funkciji ideološko-političkih koordinatora koji trebaju “jače i glasnije elemente u javnom mnijenju”, kako je definirao Owen, ubijediti kako je vrijeme da i Muslimani imaju svoju državu. Musadik Borogovac u to vrijeme radi u press-centru TWRA u Zagrebu. U TWRA u funkciji ideološko-političkog koordinatora, dolazi predstavnik SDA koji organizira mini-seminare na kojima izlaže tri ključne teze: prvu - vjera, nacija, narodu su jedno isto, drugu - Bosne nikada nije bilo, i treću - BiH ne može postojati ukoliko je ne žele Srbi i Hrvati.

“Kroz te teze se pokušala objasniti potreba teritorijaliziranja Muslimana u BiH. Znači, tri naroda u BiH su tri nacije kojima trebaju tri države”, kaže Borogovac koji je Izetbegoviću napisao protestno pismo od 30 strana, jer je u ovim riječima prepoznao Izetbegovićeve misli.

Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimović prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora - kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o čovjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutćehajić, koji je prisustvovao Muslimovićevoj prezentaciji stanja na ratištima.

„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjačkog političkog vodstva da se ide na podjelu zemlje.

„Ovaj čovjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutćehajić usred Muslimovićeve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znači da je najobičniji lažov.“

Mahmutćehajić je znao pozadinu Muslimovićeve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegović je mjesecima već pokušao Mahmutćehajića pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegović, ponavljao je i Muslimović. „Izetbegoviću je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeća se Mahmutćehajić. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na sto u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobijanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“

Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutćehajić, između ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li će organizam preživjeti.“

Izetbegović je vidio da Mahmutćehajića ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutćehajić je vidio da je suvišno Izetbegovića ubjeđivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutćehajić.

Haris Silajdžić, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutćehajića. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno naveče, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutćehajića sa Silajdžićem dočekuju Enes Duraković i Alija Isaković, vodeći bošnjački intelektualci. Raspored sjedenja - Silajdžić je u sredini, Duraković i Isaković sa jedne i druge strane, a Mahmutćehajić preko puta - kao u drami pokazuje da su Mahmutćehajićevi dugogodišnji prijatelji politički prešli na Silajdžićevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što će ministar vanjskih poslova reći.

„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje“, kaže Silajdžić. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjačkom saboru, u čemu ih podržava i Zapad.

„Ti ne znaš šta pričaš i takva priča znači da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znači prihvatiti logiku Karadžića i Mladića, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutćehajić. Razgovor - polemika traje do zore. Nakon pokušaja „obrađivanja“ Mahmutćehajića, Izetbegović poziva akademika Muhameda Filipovića sa istom namjerom.

„Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dođeš, a biće onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegović pozivajući Filipovića na sastanak.

„Taj sastanak je održan kod Izetbegovića i na njemu su, pored Izetbegovića i mene, bili još reis Mustafa Cerić, Alija Isaković ili Enes Duraković i mislim moj tetić Edah Bećirbegović. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjačkom državicom i na taj način legitimiranje podjele BiH“, ispričao je akademik Filipović. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeći Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da fomulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegović se složio. Filipović je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak.

Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje: Haris Silajdžić

Photo: FoNet/Darko Popović

„Nažalost, kako se u nas muslimana često radi iza leđa, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispričao je Filipović, kojeg će u to uvjeriti predstojeći događaji.

Filipović smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaćeno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet neće odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjačke državice.“

U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred početak Sabora novinar Šefko Hodžić prilazi Rasimu Deliću koji u prvom redu sjedi između Envera Hadžihasanovića i Sulejmana Vranja. Delić nije zadovoljan Hodžićevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreći kako on vrši direktan prenos bitke.

“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.

“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanović. Nezadovoljstvo načinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimović. Prema Muslimovićevim vojnim procjenama prilagođenim novim političkim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.

Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjačke, usvoji Ustav, koji je već bio napisan, a Alija Izetbegović izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predviđeno i objelodanjivanje postojanja bošnjačke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić.

Na Sabor je došao i Hakija Meholjić, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovića. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva općine odredili delegaciju koja će ići u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da će se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeđuje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doći nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predviđeno da ide i Naser Orić, ali on nije želio ići. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’... Tu nas je primio predsjednik Izetbegović i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošću?’“

Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjić javlja za riječ: „Predsjedniče, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod...“

Izetbegović odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada će biti vojna intervencija.“

Srebrenička delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen početak Sabora, Izetbegović je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su dočekani burnim aplauzom, kao heroji.

Alija Isaković je otvorio Sabor. Govorio je spuštene glave, gledajući u papire ispred sebe. U toj gesti nije bilo trijumfalizma. Bio je lijep čovjek i izgledao je kao junak grčke tragedije, Sokrat koji treba popiti otrov. Situaciju je on sam opisao kao Sudnji dan, s tom razlikom što Bošnjaci račun polažu sebi i onima koji će ih naslijediti. Tu na Saboru su okupljeni ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; svi jednaki, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez surevnjivosti i suparničkih nakana; objašnjavao je i najavio da ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Mora se ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

“Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim“, rekao je Isaković, „Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.“

Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti: Poruka Muhameda Filipovića

Photo: Stock

Nakon skiciranja gibanja na Balkanu, koja su među Bošnjacima razvila pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i dušu, Isaković je pred slušaoce podastro krajnosti koje je iznjedrila bošnjačka historija. “Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU-a, i Alija Nametak, član JAZU-a, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i “Vlada spasa” u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine.”

Ključna pouka i poruka zato jeste: “Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak. Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi. Ono što se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti.“

Isakovićev govor je propraćen dugim aplauzom, ali njegova ključna poruka nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopće, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan. Zbog neočekivanog razvoja situacije Izetbegović poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.

U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegović, Silajdžić, Ganić, Irfan Ljubijankić. Rusmir Mahmutćehajić se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžić ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankić se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja će moći slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankić. Mahmutćehajić replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom načina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znači smrt.

„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reći da nisam u pravu.“

Izetbegović gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutćehajić pita zašto se ne pozovu i ostali učesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se čuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagić ili Muhamed Filipović.

U tom momentu akademik Filipović ulazi sam, jer je tražeći Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžićevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti.“

Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutćehajić mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipović ga ne čuje. Već je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovića, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

Medijski rat između Federalne TV i dnevnog lista Avaz svakodnevno pokazuju manjkavosti i jedne i druge ideje ma kako one bile dobro zamišljene. Kada se saberu i oduzmu sve činjenice i razlozi za djelovanje jedne odnosno druge grupe možemo vidjeti da niti su u pravu niti su u krivu, jer je i jedna i druga strana počinila identične greške.

Kada je u pitanju Federalna TV niko pa ni Dnevni avaz, preko svojih novinara i urednika, nema pravo da im zabrani da se kritički osvrne i prokomentariše svakodnevna dešavanja na društveno-političkoj sceni Bosne i Hercegovine što ne isključuje i vjerske zajednice. Naravno urednički kolegij ove medijske kuće bi trebao postaviti granicu koja ne bi smjela biti pređena u bilo kojem pogledu, a najmanje u onom profesionalnom. Ono što je posljednjih mjeseci radila FTV u pogledu Islamske zajednice BiH i njenih čelnih ljudi, te pojedinih službenika koji su osumnjičeni odnosno osuđeni za slobodno smijem reći teška kriminalna djela koja su u suprotnosti i sa vjerskim i sa ovozemljaskim propisima ne razlikuje se od pristupa iste prema drugim vjerskim zajednicama. Tako smo recimo u proteklim decenijama vidjeli da je ova TV stanica na još brutalniji i još kritičniji način opisivala djelovanje vladike tuzlansko-zvorničkog Vasilija (Kačavende) kako su slučajevima otimanja bošnjačke imovine u Bijeljini, do zaštite vladike vranjskog Pahomija (Gačića), te saradnje sa optuženim i osuđenim ratnim zločincima Karadžićem, Mladićem, Plavišićkom i Krajišnikom.

Kao što je poznato FTV nije ostala dužna ni vladici zahumsko-hercegovačkom i primorskom Grigoriju (Duriću) zbog brojnih malverzacija počinjenih na području Trebinja i okolice, a pogotovo kada je trebalo upozoriti na negativne radnje vezane za bošnjačku imovinu na jugu Hercegovine. No tada nismo čuli pozive da se zaštite prava i te vjerske zajednice čija su prava zagarantovana identičnim zakonom. Obračunala se FTV i sa Katoličkom crkvom kako po pitanju Međugorja i svetišta Kraljice Mira, čapljinskog sukoba između fratara i popova, pa mostarskog slučaja na istoj relaciji, opet je izostalo pozivanje na zakon o slobodi religije kako od Međureligijskog vijeća tako i od pojedinih vjerskih zajednica. Ne kazuje li nam ovo da se za Zakon brinemo samo onda ako se dirne u nas i naše? Zar nismo svi pred Zakonom isti? Upravo zato je Islamska zajednica ukoliko se osjetila pogođena izvještajima FTV-a trebala obratiti nadležnom sudskom ogranu, a ne Dnevnom avazu jer oni ne spadaju u sudsko-tužilački sistem Bosne i Hercegovine, nego pripadaju informativno-medijskom sektoru.

Opet kada je u pitanju pisanje Dnevnog avaza u cijeloj ovoj storiji, čini mi se da su sebi uzeli malo više za pravo, a činjenice govore drugačije. Ako pogledamo da je tiraž Dnevnog avaza između 50,000 i 100,000 primjeraka dnevno, a da to ukazuje na činjenicu da ukupno teoretsko čitalaštvo iznosti između 200,000 i 400,000 ljudi (koji ne moraju biti neminovno Bošnjaci op.a.) govori dovoljno o njihovom uticaju na javno mijenje. Prema ovome oni imaju imeđu 100,000 i 300,000 hiljada manje sljedbenike nego li je to imala Stranka za Bosnu i Hercegovinu na prošlim opštim izborima u BiH, da ne govorimo o glasačkom aparatu SDA. Njihov utjecaj nije zanemariv, ali nije ni presudan da bi bio jedini glas onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci ili se svrstavaju u red bosanskih muslimana. Također čuli smo iz usta čelnika Avaza i SBBBiH, Fahrudina Radončića, da niko nema pravo uređivati stanje u Islamskoj zajednici, a pogotovo ne neko ko je iz manjinskog naroda. Baš me interesuje na osnovu čega onda  isti ima pravo preko svoje novine organizirati hajku na akademika Rešida ef. Hafizovića i čovjeku čija je porodica žrtva srebreničkog pogroma lijepiti eitiketu nekog ko vrijeđa srebreničke žrtve? Također me interesuje s kojim pravom se preko njegove novine, ako već toliko štiti Bošnjake, dozvoljava da se zbog omanje skupine huligana koji su pred mostarskom Šarića džamijom ubili Magdija Dizdarevića populaciji od oko 100,000 mostarskih muslimana lijepi etiketa ''islamofobno-komunističke'' sredine?

Zar ovakvo oglašavanje stavova koje dolazi iz usta Džemaluddina Latića, sabornika Islamske zajednice i čestog gosta Avazovih izdanja, ne može gledati identično onome što radi FTV kada kritikuje Rijaset Islamske zajednice i Reis-ul-ulemu? Tako Latić u intervjuu koji je Avazu dao u septembru prošle godine na sljedeće pitanje: ''Koliko je ta opasnost od islamofobije na koju ukazuje i reis Cerić prisutna i opasna? Nedavno smo imali ubistvo nedužnog vjernika Magdija Dizdarevića u Mostaru, po Rijasetu IZBiH, prvu žrtvu prave islamofobije'', odgovara: ''Ubistvo našeg brata Magdija - Allah rahmetile - kako sam ja mogao razabrati, posljedica je titoističke svijesti, koja je uvijek bila islamofobična i u Mostaru posebno snažna!'' Ovakvi stavovi ne samo da vrijeđaju osjećanja svih vjernika u Mostaru nego i u Hercegovini, jer neki od njih baštine porodičnu tradiciju odbrane i očuvanja svoje vjere i svojih običaja dužu i od pet vijekova od kada se njihovi prvi potomci pominju na području Mostara.  

Trima institucijama uključenim u ovaj ponekad i previše grub, da ne kažem neku drugu riječ, rat trebalo bi malo ljudske i duhovne mudrosti, te spremnosti da se sučele argumentovano i akademski pa da rasprave sve teme i dileme. Niti će FTV išta postići ako bude išla modelom sina Lukmanova misleći da će vidjeti nešto preko gore, a još manje će postići Islamska zajednica i Avaz ukoliko budu umjesto da slijede onu Kur'ansku: ''Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili'', budu slijedili drugio dio ove poruke koja kaže: ''A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi šta hoće''.

Beogradski Press je na svom sajtu prenio intervju s profesorom beogradskog Univerziteta, Nenadom Kecmanovićem, poznatijim kao profesorom sarajevskog FF-a i višedecenijskim savjetnikom Radovana Karadžića i sadašnjeg lidera RS-a Milorada Dodika. Kao što smo to navikli od Kecmanovića u proteklih dvije decenije od kada se aktivirao na polju političko-naučne djelatnosti, ali i ranijeg vremena kada je bio samo ''obični'' profesor, apsurdne tvrdnje su nezaobilazna činjenica njegovih istupa.

Autor: Esmir Milavić

Beogradski Press je na svom sajtu prenio intervju s profesorom beogradskog Univerziteta, Nenadom Kecmanovićem, poznatijim kao profesorom sarajevskog FF-a i višedecenijskim savjetnikom Radovana Karadžića i sadašnjeg lidera RS-a Milorada Dodika. Kao što smo to navikli od Kecmanovića u proteklih dvije decenije od kada se aktivirao na polju političko-naučne djelatnosti, ali i ranijeg vremena kada je bio samo ''obični'' profesor, apsurdne tvrdnje su nezaobilazna činjenica njegovih istupa. Ovaj put su se na udaru ponovno našli pripadnici Islama u Bosni i Hercegovini, ali i oni koji se ne smatraju ni Srbima ni Hrvatima nego samo Bosancima i Hercegovcima.

Dajući odogovore na hipotetička pitanja o budućnosti BiH, koja sam sebi postavlja, Kecmanović kaže kako mu na sva ta pitanja svjetske metropole (nažalost nije naveo koje op.a.) kazuju kako je ''Bosna naprosto geopolitčka nužnost'', no on je stajališta ''kako većina ljudi na terenu demokratiju vezuje za slobodno samoopredjeljenje.'' U ovoj njegovoj konstataciji ima donekle i istine, ali Kecmanović griješi kada kaže da je u pitanju većina. Oni koji demokratiju vide kao pravo na samoopredjeljenje nisu ga iskoristili mirnim i demokratskim putem 1992. godine na referendumu o nezavisnosti BiH, nego su Kecmanovićevu ''demokratiju'' pokušali sprovesti artiljerijskim oruđima velikodušno poslanim od njegova prijatelja Ćosića i ekipe iz SANU-a koja je stajala iza Miloševića, Karadžića i Mladića. Efekte te ''demokratije'' smo vidjeli širom zemlje, a danas je gledamo na zemlji Fate Orlović i svih onih koji su prošli sličnu sudbinu od Srebrenice, preko Omarske i Manjače, do inih stratišta bez obzira na ime ili prezime. A s druge strane vidimo to ''demokratsko opredjeljenje'' kroz borbu predstavnika korumpiranog vrha HDZ-a da održe dvojno boravište s Hrvatskom kako bi mogli da izbjegnu pravdu u onim trenutcima kada bi trebali odgovarati za svoja krivična djela, odnosno kad bi oni sa hrvatske strane mogli pobjeći u BiH. Sličnih slučjeva ima i kod Bošnjaka, ali većina se izražava za jedinstvenu državu.

Prema mudrom razmišljanju Nenada Kecmanovića pripadnici srpske odnosno hrvatske nacionalne zajednice u BiH su taoci ''zapadne islamofobije''. Tako navodi riječi bivšeg belgijskog premijera Lea Tindemansa koji je izrazio mišljenje da bosanske muslimane treba pod svaku cijenu integrisati u ''hrišćansku kršćansko-pravoslavnu većinu'', kako bi se spriječile aspiracije muslimanskih skupina u Evropi da zatraže vjersku ili kulturnu autonomiju. Pa je tako naveo primjere Njemačke, Francuske i Holandije. Kada pogledamo primjer Njemačke koju navodi Kecmanović vidjet ćemo da u njoj sve vjerske zajednice imaju svoju vjersku ili kulturnu autonomiju u granicama ustavno zajamčenih prava bez obzira kojoj religiji pripadaju. Najbolji primjer za to pravoslavna i katolička zajednica sa područja Evrope, ali i velika turska muslimanska zajednica koja nema nikakvih ograničenja niti posebnih prava sve dok se drži Ustava. Francuska je poseban slučaj koji zahtjeva nešto dužu elaboraciju, ali je većina problema krenula sa ''Napoleonom Sarkozyem'' od kojeg nije mirna ni većinska katolička zajednica. U Holandiji ili pak Belgiji iz koje dolazi Tindemans ne vidimo da muslimanska zajednica pravi probleme, ali smo vidjeli velike probleme među domicilnim katoličkim (protestantskim op.a.) zajednicama koje bi željele da zemlju podijele na dva ili više dijelova.

''Bošnjaci su imali računicu da preko međunarodnog projekta unitarne BiH, kao relativna većina, dođu do svoje nacionalno-verske države. Ali, Srbi i Hrvati, kao hrišćanska apsolutna većina, to neće!'', izjavio je Kecmanović beogradskom Press-u. Da li neki bošnjački politički predstavnici počev od Izetbegovića i Silajdžića preko Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića te Fikreta Abdića imali takve ideje u svojoj glavi istorijska nauka (koju bi Kecmanović kao profesor istorije trebao poštivati op.a.) još uvijek do kraja nije razjasnila. Ipak na osnovu referenduma iz 1992. svima je jasno da je većina građana Bosne i Hercegovine bila spremna na jedinstvenu i unitarnu zemlju sa jednakim pravima i slobodama za sve, no sa Holiday Inn-a je poslana jasna poruka o tome šta je mislio dr. Dabić, vjerovatno nasavjetovan od strane Kecmanovića. Bilo bi zanimljivo da smo čuli od Kecmanovića kako je to moguće da uz relativnu većinu, postoji apsolutna većina, a uz obzir na migraciona kretanja jedne od dvije navedene hrišćanske komponente. Ovo je pogotovo čudno kad znamo koliko je pripadnika katoličke ''bratske'' hrišćanske zajednice pobila i protjerala pravoslavna zajednica za vrijeme rata dok je on mudro savjetovao dr. Dabića. Možda bi mogao prošetati banjalučkim ulicama do msgr. Franje Komarice pa ga upitati za lekciju iz ove oblasti, a onda bi mu dobro bilo navratiti i u manastir na Petrićevcu pa sveštenstvo zapitati kako im je bilo za vrijeme rata dok je većinu činila ''bratska'' pravoslavna zajednica.

Naravno Kecmanović smatra da u BiH postoji samo jedan dio koji ispravno funkcionira, a to je Republika Srpska koju vodi njegov štićenik Dodik. Da nije žalosno bilo bi poprilično smiješno. U Bosni i Hercegovini vrlo malo šta funkcioniše na pravilan način, jedino u čemu je Republika Srpska iznad Federacije jeste da u njoj kriminalnu djelatnost obavlja samo jedna partija pa se ne rusvaj manje vidi, nego li je to slučaj u Federaciji, no to je sve ista kaša.

U pitanju koje se odnosi na ulogu sadašnje turske vlasti na dešavanja u Bosni i Hercegovini, Kecmanović ispravno zaključuje, da je Obamina administracija u neku ruku Bošnjake predala Ankari na amanet. No Erdoganova Vlada još uvijek nije našla model kako da ukroti dvije najjače partije u Bošnjaka, a kako je počelo čini se i da neće, jer se Tihić svakim danom nalazi sve dalje od uticaja bilo koga, a ponajprije islamskih zemalja i Islamske zajednice. Njegov glavni oponent Silajdžić pak vrlo malo ide do Ankare jer su mu draže egzotične lokacije Šarm-el-Šeika odnosno Dubaija i Dohe. Kecmanović nije propustio da navede kako je BiH zahvatio islamski fundamentalizam i vehabizam. O jačini fundamentalizma i vehabizma se da raspravljati baš onako kako je to rekao i Bakir Izetbegović na tijelima državne uprave, a prema mom mišljenju i kroz propitivanje Islamske zajednice. Ipak vrijedno je spomenuti da Bošnjaci, kojih ima poprilično radikalnih, nisu usamljeni jer vidimo primijere Thompsona i crnokošuljaša na Bleiburgu, te pravoslavnih revnitelja na ustoličenju patrijarha srpskog Irineja Gavrilovića. Znači sve je to ista kaša, samo trebamo mirne glave i čista uma razmisliti kako da se oslobodimo svih onih negativnih elemenata društva bez obzira na predznak.

Bosna i Hercegovina je od njena osnivanja imala velikih problema sa diplomatskim predstavljanjem u svijetu. Najveći problem naše DKP mreže se nije oslikavao u finanskijskim ili infrastrukturnim problemima koliko se oslikavao u personalnim skandalima. Nakon Šaćirbegovića i optužbi za nenamjensko trošenje novca namijenjenog finansiranju tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pavde u Haagu, serija skandala se nastavila još većim ispadima.

Piše: Esmir Milavić

VANCOUVER - Bosna i Hercegovina je od njena osnivanja imala velikih problema sa diplomatskim predstavljanjem u svijetu. Najveći problem naše DKP mreže se nije oslikavao u finanskijskim ili infrastrukturnim problemima koliko se oslikavao u personalnim skandalima. Nakon Šaćirbegovića i optužbi za nenamjensko trošenje novca namijenjenog finansiranju tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pavde u Haagu, serija skandala se nastavila još većim ispadima. Posljednji u nizu takvih je izazvao navodni kandidat za ambasadorsko mjesto u Australiji, ustavno-pravni savjetnik Harisa Silajdžića, Damir Arnaut.

Naime Arnaut je u vrijeme dok je čekao odgovor službene Canberre o prihvatanju agremana australskim dnevnim novinama The Sunday Age izjavio kako će njegov glavni zadatak kao amabasadora biti priprema i prezentacija dokumentacije o zločinima Kapetana Dragana. Nezakonitim predstavljanjem u funkciji ''ambasadora'' Arnaut je, a time i Bosna i Hercegovina, prekršio odredbe UN-ove Bečke konvencije o diplomatskim odnosima koja je donesena 18. IV 1961. a stupila na snagu 24. IV 1964. godine.

Kako se navodi u članu 13. tačkama 1. i 2. ove Konvencije osoba koja je predložena na diplomatsku dužnost ima pravo predstavljanja države i istupanja u javnosti u svojstvu člana misije tek nakon što preda svoje akreditive zvaničnim organima zemlje domaćina. Australskoj Vladi je to dovoljno bilo da se čak ne udostoji da zvaničnom Sarajevu uputi bilo kakvu informaciju o stanju Arnautove kandidature. No ako pogledamo kako se cijela situacija razvija možemo zaključiti da je Bosna i Hercegovina na ovakav način prekinula diplomatske odnose sa Australijom te da šalje pogrešnu poruku jednoj od najjačih zemalja u svijetu.

Nisu samo ugroženi diplomatski odnosi sa Australijom nego su radi brzopletosti Arnautova jezika, ali i Silajdžićeve taštine da jednog takvog lika predloži na mjesto ambasadora, ugrožena i prava građana Bosne i Hercegovine koji žive u Australiji.

Jučer se u pojedinim medijima u Bosni i Hercegovini pojavilo navodno ''strogo povjerljivo'' pismo stalnog predstavnika BiH pri UN-u Ivana Barbalića koji je iznio nove detalje o prljavom vešu u ovoj veoma važnoj misiji BiH. U tom ''povjerljivom'' pismu Barbalić se bavi kojekavim pikanterijama iz rada Misije u misije umjesto da se MVP-u obratio sa detaljima njegovih aktivnosti koje provodi u radu Vijeća Sigurnosti. Upravo onda kada je trebalo da se Misija pred UN-om pokaže u najboljem svjetlu i da doprinese poboljšanju slike BiH u svijetu Barbalić je pokazao da se oni više bave personalnim vrijeđanjima nego li da se bave svojim poslom.

Ako sam slučajno nekada pomislio da će ovaj Sarajlija biti svjetla tačka bh. diplomacije sada mi je jasno da sam se grdno prevario jer se vidi da je nedorastao ovom zadatku. UN nije neka bezvezna lokacija nego mjesto gdje se šalju najbolji diplomatski predstavnici, ljudi koji će moći raditi svoj posao bez problema i ljudi koji će moći bez puno napora da predstavljaju zemlju.

Čini se da ćemo ovu godinu provesti slušajući Arnautove nove ispade kao savjetnika Siladjžiću, jer Canberru neće vidjeti, a ni neku drugu destinaciju. Barbalić će se žaliti na kojekakve službenike umjesto da se bavi svojim poslom, a ostali će ambasadori mudro šutiti i šervaniti kako su to radili i dosada.

Bosna i Hercegovina će se u narednih 200-tinjak dana susresti s novim predizbornim i izbornim procesom koji bi trebao biti referendum o budućnosti zemlje. Građani bi trebali sami donijeti odluku o tome u kojem pravcu žele usmjeriti zemlju te od političara tražiti da to i ispune. Kao i u prethodnim izbornim procesima i u ovom će se desiti manje promjene, a pojavit će se i novi igrači.

Piše: Esmir Milavić

VANCOUVER - Bosna i Hercegovina će se u narednih 200-tinjak dana susresti s novim predizbornim i izbornim procesom koji bi trebao biti referendum o budućnosti zemlje. Građani bi trebali sami donijeti odluku o tome u kojem pravcu žele usmjeriti zemlju te od političara tražiti da to i ispune. Kao i u prethodnim izbornim procesima i u ovom će se desiti manje promjene, a pojavit će se i novi igrači.

Prvi koji će se susresti s novim političkim igračem su Bosnjaci. Na njihovom političkom nebu će pokušati zasjati nova zvijezda u liku Fahrudina Radončića i njegova SBBiH. Ovaj projekt bi svojim populističkim programom i obećanjima o "sklapanju ugovora s narodom" osvojiti naklonost birača tradicionalno odanih SDA, SBiH, drugim političkim partijama s bošnjačkim predznakom pa i SDP-u. Veliku pomoć u ostvarivanju svojih zamisli Radončić će imati u svojoj novini Dnevnom avazu te Islamskoj zajednici. Da sve ne bi bilo idilično pobrinuto se sam lider koji je u prvom nastupu najavio kako se neće oslanjati na istrošene političke igrače iz pozicionih i opozicionih partija.

Nije kako treba ni predstavio vlastiti projekt a uz njega se našao bivši SDA-ovac Adnan Terzić kojeg je uz partiju odbacila i glasačka baza u rodnom mu Travniku. Nakon njega tu su se našli brojni istrošeni političari koji su pripadali cijeloj bolumenti stranaka sa bošnjačke strane. Ako je ovako započeo vlastiti put u politiku ne mislim da će biti spreman da ispuni ono sto će narodu obećati pred izbore u oktobru. Kod protivnika u taboru koji predvode Tihić i Silajdžić ne očekuje se baš puno promjena u personalnom smislu, a da će zadržati veliki dio svoje baze niko ni ne sumnja.

Kod drugog naroda po veličini odnosno u manjem bh. entitetu su se također pojavili neki stari igrači samo sa novim pozicijama odnosno sa novim partijama. Tako je Ivanićev PDP promijenio stranu i iz vlasti prešao u opoziciju, te zaprijetio Dodikovoj političkoj moći u Republici Srpskoj. U tu borbu se naknadno uključio i bivši predsjednik RS-a i SDS-a, Dragan Čavić, sa svojom Demokratskom Partijom. Kako sada stvari stoje veoma je moguće da se Ivanić i Čavić ujedine u koaliciji kako bi dokinuli vlast SNSD-a te pokušali vratiti RS u BiH sa pola puta prema Srbiji gdje se danas nalazi. Šanse da to o učine nisu malene, a uz sebe bi mogli vezati veliki broj mladih ljudi, ali i onih koji su već pomalo umorni od stalnih prijetnji rederendumima i kojekakvim secesionističkim idejama trenutnog lidera RS-a.

Dolazak na vlast dvojca Ivanić-Čavić bi predstavljao i veliku šansu za poboljšanje odnosa između RS-a i Hrvatske. U njihove planove bi se lako mogla upetljati SPC odnosno novi patrijarh srpski koji bi mogao biti iz tzv. Bosanskog lobija. A slično bi se dogodilo i u slučaju da patrijarhom postane jedan od radikalno nastrojenih vladika bliskih spomenutom lobiju koji bi radio u korist sadašnje garniture na vlasti kako smo to vidjeli u nekoliko navrata.

Najmanji narod u Bosni i Hercegovini će preživjeti najmanje promjena jer će se u njihovom slučaju glasovi kao i dosada dijeliti između dviju partija istog imena samo s različitim sufiksom na kraju naziva. Manje partije iz ovog naroda, a koje nose ideje jedne odnosno druge HDZ ideologije će vjerovatno svoje planove ostvariti kroz koalicijske odnose s jednima ili drugima.

HDZ-ovi će pak najviše problema imati u rješavanju pitanja dvojnog boravišta koje se našlo na udaru premijerke Jadranke Kosor. Uz to će morati donijet odluku o tome kako će se odnositi prema novoizabranom predsjedniku Josipoviću i njegovom socijaldemokratskim i agnostičkim vodiljama u životu.

Kako god bilo Bosnu i Hercegovinu očekuje još jedna politički vruća godina u kojoj će najviše stradati sami građani, a još teža će im biti naredna godina ukoliko ne donesu ispravnu odluku na narednim izborima.

Hrvatski birači su izborom Ive Josipovića na mjesto predsjednika učinili veliku uslugu samima sebi i svojoj budućnosti, to je nesumnjiv zaključak ovogodišnjih predsjedničkih izbora. Ni puna tri dana nakon što je Josipović osvojio vlast može se govoriti o rezultatima njegove pobjede, te onome što Hrvatsku očekuje u pet godina njegova mandata.

Piše: Esmir Milavić

VANCOUVER – Hrvatski birači su izborom Ive Josipovića na mjesto predsjednika učinili veliku uslugu samima sebi i svojoj budućnosti, to je nesumnjiv zaključak ovogodišnjih predsjedničkih izbora. Ni puna tri dana nakon što je Josipović osvojio vlast može se govoriti o rezultatima njegove pobjede, te onome što Hrvatsku očekuje u pet godina njegova mandata.

Josipovićevom, ''crvenom'' pobjedom, je pobijedila jedna moderna i napredna Hrvatska, snažno okrenuta ka evropskim integracijama, ali i zemlja koja će konačno uhvatiti nit kvalitetnog predstavljanja u svijetu. Zemlja je konačno dobila pravog lidera ovjekovječenog u izuzetnom akademskom i iskustvenom okviru koji nikako ne može donijeti nazadak, nego jednostavno napredak. Kako smo vidjeli proteklih dana u Josipovićeve prednosti se upisuju njegova multidisciplinarnost, poznavanje stranih jezika, iskustvo u međunarodno pravnim odnosima te iskustvo u pregovorima o teškim državnim pitanjima.

Njegov petogodišnji manadat na Pantovčaku, koji zasigurno neće biti obilježen humorističnim upadicama niti žestokim sukobima sa Banskim dvorima ili Markovim trgom, obilježit će rad na jačanju ionako dokrajčene diplomacije (slučaj Jurica op.a.), saradnja sa Vladom na spriječavanju i rješavanju nagomilanih afera, rješavanje brojnih međudržavnih sporova i drugih problema. Kako je i sam kazao zajedno će sa hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor raditi na dokidanju problema korupcije koji je bilo nemoguće riješiti za vrijeme premijerskog mandata Ive Sanadera, jer kako vidimo brojni njegovi saradnici ili poznanici se danas nalaze u velikim korupcijskim aferama.

Ivo Josipović će predstavljati veliku olakšicu čelnici Vlade RH Jadranki Kosor u ispunjavanju njenog programa rada i postizanju zacrtanih ciljeva iz više razloga. Prvi od njih je bliskost ovog para po obrazovanju jer su oboje pravnici, drugo bliski su generacijski što nije bio slučaj na relaciji Mesić – Kosor, treće politički ciljevi su im dosta bliski kad je u pitanju globalna situacija u Hrvatskoj, a Kosor će dobro doći i pomoć u međunarodnim odnosima pogotovo pred Arbitražnim tribunalom po pitanju granice sa Slovenijom i po pitanju tužbe sa Srbijom. Treći član ovog tima će vjerovatno biti ministar pravosuđa Ivan Šimonović koji čini se ima izvrsnu saradnju sa Kosor, a već ranije ju je uspostavio sa Josipovićem, što je velika prednost za Hrvatsku. Jedino otvoreno pitanje je da li će Kosor promijeniti uskoro čelnog čovjeka diplomacije, što bi im svima olakšalo obavljanje posla, jer se minstar Jandroković pokazao više kao skandal majstor nego li neko ko je spreman na postizanje dogovora.

S druge strane, one najblaže rečeno poražene, imamo desno orijentisane političke partije i možda najjaču hrvatsku organizaciju, a to je Katolička ckrva predvođena Josipom kardinalom Bozanićem. Iako je sam Bozanić, a i ostali članovi HBK, zdušno davao podršku kandidatima desnice njihove upute sa oltara čini se nisu našle pogodno tlo kod vjernika koji su mahom dali podršku Ivi Josipoviću. Treća sreća ih je zaobišla i ovog puta te se na predsjedničkoj poziciji našao ''crveni'', koji neće znati cijeniti kršćanske vrijednosti te koji će vjerovatno djelovati često kontra njihovih ideja kao što je to radio i Stjepan Mesić.

Desno krilo hrvatske političke scene duboko je podijeljeno i poraženo ovakvim izbornim skorom Ive Josipovića. Čini se da su stranke koje predvodi Kosoričin HDZ nepovratno izgubile povjerenje stanovništva barem kada je u pitanju Pantovčak, jer se njihov kandidat tamo nije pojavio još od Tuđmanova vremena. Nije im dovoljna bila ni jaka dijaspora u Bosni i Hercegovini koja je žestoko mobilizirana kako bi pomogla izboru kandidata desne struje, makar to bio i nadaleko omraženi Milan Bandić. Kada govorimo o hrvatima u dijaspori onda moramo kazati kako će vjerovatno hrvatske snage u Bosni i Hercegovini nastaviti istom politikom prema Pantovčaku kako je to bilo i za Mesićeva vremena. Naime oni će idalje tvrditi kako predsjednik RH ne vodi računa o njima jer je to samo jedno ''crveno'' ili ''komunističko'' biće koje ima zadatak da ih odvoji od matice Hrvatske.

Pobjedom Ive Josipovića Hrvatska je pokazala kako zna cijeniti znanje i iskustvo predloženih joj kandidata za predsjednika Republike, sebi su otvorili brojna vrata u svijetu, ali je pitanje koliko ih je otvoreno odnosno zatvoreno na domaćem terenu. Josipoviću će trebati velika hrabrost i umijeće, ali i podrška svih strukutra, nadam se da će svojim radom doprinijeti napretku Balkana u cjelosti.

Pred predstojeći izborni Sabor SPC-a, koji započinje 22. januara, na kojem će biti izabran naslijednik upokojenog patrijarha srpskog gospodina Pavla javile su se nove spekulacije o promjeni Ustava SPC-a. Zadnje informacije iz krugova bliskih SPC-u kazuju kako se razmatraju izmjene ustava koje bi otvorile mogućnost kandidature za patrijarha i upokojenim arhiepiskopima. Ova izmjena bi najviše išla na ruku upokojenom arhiepiskopu zahumsko-hercegovačkom i primorskom dr. Atanasiju Jevtiću, jednom od najutjecajnijih i najuglednijih sveštenika svjetske pravoslavne zajednice.

Piše: Esmir Milavić za Balkan24.info

BEOGRAD - Pred predstojeći izborni Sabor SPC-a, koji započinje 22. januara, na kojem će biti izabran naslijednik upokojenog patrijarha srpskog gospodina Pavla javile su se nove spekulacije o promjeni Ustava SPC-a. Zadnje informacije iz krugova bliskih SPC-u kazuju kako se razmatraju izmjene ustava koje bi otvorile mogućnost kandidature za patrijarha i upokojenim arhiepiskopima. Ova izmjena bi najviše išla na ruku upokojenom arhiepiskopu zahumsko-hercegovačkom i primorskom dr. Atanasiju Jevtiću, jednom od najutjecajnijih i najuglednijih sveštenika svjetske pravoslavne zajednice.

Četiri brata Justinovca

Ukoliko bi izmjene Ustava SPC-a dozvolile upokojenom arhiepiskopu Atanasiju da se kandiduje za patrijarha u izbornom procesu bi se našla sva četiri brata Justinovca. Za one koji slabije poznaju SPC i njene arhiepiskope važno je napomenuti kako su četii najutjecajnija i najobrazovanija arhiepiskopa ( Amfilohije Radović, Irinej Bulović, Atanasije Jevtić i Artemije Radosavljević op.a.) svoje široko obrazovanje stekli pred ocem Justinom Popovićem. Popović je svojim akademskim radom ostavio veliki pečat na karijere ovih teologa, usmjerio njihove životne puteve prema akademskom radu, te ih izgradio u jake i stabilne pravoslave pastire koje bi svaka pravoslavna zajednica u svijetu poželjela na svojem čelu. Ova četvorica ljudi se smatraju najznačajnijim teološkim autoritetima SPC-a i posljednjih nekoliko decenija se između njih tražio naslijednik patrijarha Pavla.

Promjenom Ustava SPC-a u korist upokojenih vladika dala bi se šansa za jačanjem Crkve i njenom ujedinjenju, a to i se posebno dogodilo ukoliko bi na čelu bio arhiepiskop Atanasije. Njegov izbor na čelo Crkve bi zadovoljio sve one potrebe koje je nedavno u intervjuu Blicu istakao arhiepiskop dalmatinski Fotije. Naime arhiepiskop Fotije je kazao kako bi novi patrijarh trebao u Moskvi pričati ruski, u Vaseljenskoj patrijašiji grčki, a u Vatikanu njemački, a zasigurno boljeg od dr. Jevtića SPC nema za ponuditi.

Otac Justin Popović

Otac Justin Popović za života, ali i nakon smrti, je u pravoslavnom svijetu važio za jednog od najvećih teoloških autoriteta, obavljao je dužnosti arhimandrita manasatira Ćelije, predavao je na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu. Univerzitetsko i postdiplomsko obrazovanje je stjecao širom svijeta, a najviše u Rusiji, Grčkoj i Engleskoj gdje je studirao na Oxford University. Pored četvorice navedenih arhiepiskopa SPC-a koji spadaju u njegove najznačajnije učenike bio je predavač i upokojenom patrijarhu Pavlu na beogradskom Bogoslovnom fakultetu.

Popović je u javnosti ostao poznat i po protivljenju ekumenizmu koji je nazivao ''svejeres''.

PAR RIJEČI O BRAĆI JUSTINOVCIMA

Mitropolit crnogorsko-primorski i cetinjski gospodin Amfilohije

Mitropolita crnogorsko-primorskoga i cetinjskoga Amfilohija se u teološkim krugovima smatra čovjekom erudicije i jednim od najutjecajnijih arhiepiskopa, studirao je teologiju i filologiju, izvrsno poznaje pet stranih jezika. Ipak često mu se pripisuju i negativne osobine, pogotovo nakon obraćanja na sahrani dr. Zorana Đinđića, a u širem balkanskom području posljednje kontroverze je izazvao susretima s Radovanom Karadžićem u beogradskom zatvoru.

Upokojeni arhiepiskop dr. Atansije Jevtić

Ispisati makar i kratku biografiju ovog uglednog pravoslavnog teologa je veoma teško, a da se ne zaboravi neki od važnih detalja. Pored završenih studija u rodnoj mu Srbiji, Turskoj, Grčkoj i Francuskoj, dr. Jevtić je u posljednjih pet decenija od kada je prisutan na akademskom nebu pravoslavnom, napisao više stotina radova. Nakon teške povrede vratnih pršljenova koju je pretrpio 1998. godine, povukao se iz aktivne arhiepiskopske službe, ali je nastavio svoj akademski i pastirski rad. Trenutno u manastiru Tvrdoš u Trebinju radi na prijevodu Jevanđelja sa hebrejskog i grčkog. Njegov utjecaj se proteže od rodne mu Srbije pa sve do daleke Rusije i Grčke, te Vaseljenske patrijaršije u kojoj je čest i drag gost, prema njegovom radu poštovanje imaju i druge vjerske zajednice na Balkanu.

Arhiepiskop bački dr. Irinej Bulović

Dr. Irine Bulović u svojoj službenoj biografiji zapisuje školovanje na stranim visokoškolskim institucijama u zemlji i inostranstvu, trenutno je predavač na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu na predmetu Novi zavjet, pored arhiepiskopskih dužnosti bavi se i izdavačkom djelatnošću. Arhiepiskop bački spada u red pravoslavnih teologa sa najboljim poznavanjem stanja u drugim vjerskim zajednicama, te predvodnikom međureligijskog dijaloga sa katoličkom i luteranskom Crkvom, prati izvođenje nastave vjeronauke u srbijanskim školama, te se bavi prevođenjem.

Godinama unazad vidjeti nekog kako kopa po kontejneru u želji za korisom kruha bila je vijest dana. Posjetiti jednu od dvije mostarske narodne kuhinje bio je poziv na buđenje i na opomenu kako još uvijek ima onih koji su gladni. Nakon godinu dana bez gradonačelnika u obe ove stiaucije nalazi se sve više ljudi koji traže šansu za puko preživljavanje.

Piše: Esmir Milavić

VANCOUVER – Godinama unazad vidjeti nekog kako kopa po kontejneru u želji za korisom kruha bila je vijest dana. Posjetiti jednu od dvije mostarske narodne kuhinje bio je poziv na buđenje i na opomenu kako još uvijek ima onih koji su gladni. Nakon godinu dana bez gradonačelnika u obe ove stiaucije nalazi se sve više ljudi koji traže šansu za puko preživljavanje.

Kako ovi ljudi preživljavaju svoju životnu borbu tegobno je shvatiti teškog stomaka te sa normalnim izborom hrane za tri dnevna obroka. Još je tegobnije shvatiti onima koji su uz vjećničku plaću i privilegije koje idu uz to sebi osigurali i dodatno radno mjesto. Ipak ''nacionalni'' vitalni interesi pomijšani sa privatnim interesima važniji su od gladnih usta.

Razmišljajući o ovim ljudima često se prisjetim ratnih dana u kojima se se hranili s kazana. Kada samo i bez odlaska na podjelu hrani znali šta nas čeka za obrok tog dana.

Baš kao što je to slučaj danas s našim vijećnicima i u to ratno vrijeme su postojali oni koji su imali više nego li je to imao obični narod. Duboko u sjećanju mi ostaju ratni dani zime 1994. godine kada se moj rahmetli otac vratio sa operacije stomaka iz Sarajeva te nam donio nekoliko paketića žvaka, par voćki i nešto povrća. Meni kao djetetu koje je dane provodilo jedući grah, rižu, makarone, ponekad sočivo nezamislivo je bilo pojesti bananu, a tad mi otac reče kako je te namirnice nabavio u Konjicu, te da ih je platio više stotina maraka. To je u ono vrijeme bio nezamislivo veliki iznos novca, ali nam je otvorio oči i upozorio nas na činjenicu da postoje i oni koji su spremni radi vlastitih interesa otimati i od onih koji nemaju.

Pitam se da li ta vremena ponovno dolaze kad je Mostar u pitanju?

Čini se da su sve bliža uz pomoć svjetske ekonomske krize i lezilebovića koji ''vladaju'' Gradom, a ustvari ne vide dalje od vlastitog nosa i novčanika. Nadao sam se da će deceniju i pol nakon okončanja ratnih dejstava biti bolje nego li je to bilo u ratu. Sve više mi se čini da sam se pogrešno nadao.

Da li su Mostarci osuđeni na patnju ili je to samo još jedan test od strane Gospoda Boga?

Nadam se da je samo još jedan od ispita pred koje nas stavlja Gospod Bog, nadam se zbog onih koji su potrebi i čiji su životi ugroženi zbog ''privatno-nacionalnih'' interesa.

Yemen kao jedna od zemalja sa široko prisutnom tradicijom ugovorenih brakova spada u red zemalja sa najviše maloljetničkih trudnoća i smrtnih slučajeva povezanih s tim. U ovoj arapskoj zemlji koja graniči sa Saudijskom Arabijom i Omanom ne postoji zakonsko ograničenje za sklapanje braka, pa se često dešava da djevojčice od osam ili devet godina budu udane za mnogo starije muškarce. Veliki broj njih ostane u drugom stanju u prvim godinama puberteta.

Piše: Esmir Milavić za Balkan24.info

SANAA (YEMEN) – Yemen kao jedna od zemalja sa široko prisutnom tradicijom ugovorenih brakova spada u red zemalja sa najviše maloljetničkih trudnoća i smrtnih slučajeva povezanih s tim. U ovoj arapskoj zemlji koja graniči sa Saudijskom Arabijom i Omanom ne postoji zakonsko ograničenje za sklapanje braka, pa se često dešava da djevojčice od osam ili devet godina budu udane za mnogo starije muškarce. Veliki broj njih ostane u drugom stanju u prvim godinama puberteta.

Yemen nije usamljen u ovakvoj situaciji. Slični događaji su u nedalekoj prošlosti zabilježeni i u drugim zemljama Bliskog Istoka u kojima vlada visoka stopa siromaštva, ali i u nekim dijelovima Evrope. Posljednje takve događaje vezane za evropsko tlo zabilježen je u dokumentarnom filmu ''Na silu vjenčane'' koji je prikazan na HRT-u, a gdje su prezentirani slučajevi djevojaka koje su rođene i odrasle na tlu Velike Britanije, ali su ih roditelji koji potiču iz Pakistana udali u tu udaljenu zemlju protiv njihove volje.

Nisam kriva ja, kriv je otac

Novinarka Washington Post-a, Sudarsan Raghavan, zabilježila je nedavno slučaj djevojke Ayeshe koja se obratila ginekologinji Arwi Elrabee. Ayesha je samo jedna od nebrojeno djevojaka čiji je život iznenada promijenjen roditeljskom, često očevom, odlukom o naprasnom vjenčanju. Prije dvije godine, tada stara samo 13 godina, Ayesha je udana za čovjeka starog 53 godine. Danas s petnaest godina želi svoje djetinjstvo nazad.

''Ne želim biti udana'', kaže Ayesha objašnjavajući svoje stanje dr. Elrabee u prisustvu njne majke.

''Zašto ste je udali tako radno? Zašto joj niste dozvolili da nastavi školovanje?'', zapitala je dr. Elrabee.

Na ovo pitanje je stigao poprilično rezolutan i jasan odgovor Ayehine majke: ''Nisam kriva ja, kriv je njen otac. On je želio da je uda.''

Učinili su me sretnom uz nekoliko parfema

U istu ordinaciju prema pisanju Washington Post-a je ušla i Rihab Al-Askari, noseći svog jednogodišnjeg sina Haithama. Kad joj je bilo 13 godina roditelji su je udali za dvedesetogodišnjaka čija je porodica ponudila bogatu ''otkupninu'' za nju.

''Roditelji su mi rekli: 'Danas ćeš se udati'. Oni nisu prihvatili da sam još uvijek dijete. Učinili su me sretnom sa nekoliko novih haljina i parfema'', kazala je Rihab.

No njena sreća je bila samo s haljinama, uskoro je pobjegla od muža, otac je muževoj porodici refundirao novac koji su dobili za nju. Nedugo poslije toga ponovo se našla u bračnoj zajednici, sa 15 godina, je udana za deset godina starijeg rođaka.

''U mom selu se djevojčice udaju sa 8, 9 ili 10 godina. Ja sam bila u nešto boljoj situaciji jer sam se udala sa 15'', kaže Rihab koja je sa 16 rodila sina Haithama uz mnogo poteškoća. Danas je sa 16 godina starosti ponovno u drugom stanju.

''Strah me imati dijete ponovo. Još sam premlada. Porodica mog muža je velika i žele mnogo djece od svakoga. Oni nemaju novca, zato im treba mnogo djece'', ističe Rihab aludirajući da će na taj način biti osigurani naredni ciklusi ugovorenih brakova.

Udana sa 11, sa 33 ima šestoro djece

Ordinacija dr. Elrabee je uistinu mjesto gdje se otkriju mnoge neobične ljudske storije. Tako su uz Ayeshu i Rihab istog dana njenu ordinaciju posjetile tri žene iz jedne porodice, predstavnice triju generacija.

Maha Shamsadan, njena kćerka Kareema Al-Barati i njena Kareemena kćerka Sarah. Njih tri žive u Sjedinjenim Američkim Državama. Maha je udana kad joj je bilo samo 12 godina, danas joj je 43, majka je sedam kćeri i četiri sina.

Kareema Al-Barati u bračnu zajednicu je uplovila kad joj je bilo 11, danas joj je 33 godine i ima šestoro djece. ''Kareema je bila ljuta na nas kad smo je vjenčali. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj'', kazala je Maha uz napomenu da ni ona nije željela da njena kćerka bude udana tako rano, očeva odluka je ipak bila konačna.

Kćerka joj je udana za čovjeka koji je u tom trenutku bio star dvadeset godina. Prema vlastitom priznanju Kareema se osjećala neugodno kad ju je prvi put muž dotakao. Mjesec dana nakon vjenčanja njen suprug je otišao u Ameriku. ''Trebalo mi je devet godina da se naviknem na muža. Kad me je prvi put nazvao iz Amerike pitala sam se ko je ovaj čovjek? U to vrijeme mi je slao igračke iz Amerike. Danas živimo i u jednoj i u drugoj zemlji'', kazala je Kareema.

Malenoj Sarah danas je 11 godina i prema tradiciji u narednom periodu bi trebala stupiti u brak, no njena majka Kareema kaže kako to neće biti slučaj. ''Ona će prvo otići na Univerzitet i završiti svoje školovanje, a tek onda će se udati. Tako mi je obećao moj muž'', kaže Kareema.

Kao i na prethodne priče dr. Elrabee je dala jednostavan komentar: ''Život''.

Imali smo tako viznu zavjeru, pa shematsku zavjeru, sad imamo islamofobično-viznu zavjeru koje ustvari skoro pa i ne postoje. Zašto ne postoje?

Vizna zavjera protiv Bošnjaka ne postoji jer kako sam već jednom negdje zapisao sa pasošem Bosne i Hercegovine ne putuju samo Bošnjaci nego i Bosanci i Hercegovci koji se smatraju samo građanima zemlje, a ne pripadnicima jedne ili druge skupine. Nadalje nisu ugrožena samo prava Bošnjaka, nego su ugrožena i prava sve one bolesne djece čiji roditelji nisu željeli pripadati bilo kojoj strani nego su se borili za BiH i ostali vijerni njenom pasošu i državljanstvu.

Kao dan je jasno da BiH nije dobila vizne povlastice zbog neispunjavanja uslova koji su navedeni od strane EU. Ovi uslovi se odnose na sigurnost granice, na sigurnost i pouzdanost izdavanja pasoša s grbom BiH, na zaštitu podataka građana i spriječavanja kriminalnih radnji na graničnim prijelazima. Ne treba zaboraviti da su se pod pasošem BiH u prošlosti kretali brojni ratni zločinci, kriminalci, osuđeni nasilnici, trgovci ljudima. Bezmalo su naši tvorci zavjera zaboravili da su pasoše BiH nosili i oni koji su po BiH postavljali bombe a vezivani su uz borbu Armije BiH, kasnije se ispostavilo da su ''mudžahedini'' sa debelim policijskim dosjeima. Ante Gotovina kad je uhapšen na Kanarima u džepu je imao pasoš izdan u Mostaru, Željko Milovanović Gavra osumnjičenik za ubistvo Ive Pukanića i Nike Franića domogao se Srbije zahvaljući dokumentima izdanima od strane CIPS-a...

Lista ovakvih slučajeva bi bila i predugačka da je navodimo cijelu, eto u tom se grmu krije zamka zašto vize olakšice nisu odobrene. Nisu odobrene jer ne postoji pravna država u puno obliku, ne postoji niti jedan organ s kojim bi međunarodne policijske ili sigurnosne agencije mogle sarađivati na zakonom propisanim osnovama.

Nakon švicarske odluke o minaretima uspostavljena je nova teorija o navodno islamofobično-viznoj zavjeri protiv Bošnjaka odnosno protiv muslimana. Da su predstavnici mase institucija s kojekavim predznacima pogledali posljednje statističke podatke za zemlje regiona koje su netom dobile vizne olakšice vidjeli bi da su poprilično mnogobrojne zajednice Bošnjaka, Albanaca i onih koji se izjašnjavaju kao muslimani dobili te povlastice.

Tako recimo podatci za Crnu Goru govore da je blizu 50,000 Bošnjaka, 32,000 Albanaca i 25,000 onih koji su se izjasnili kao muslimani uključeno u ove odluke. Ove brojke ukazuju da je preko 100,000 onih kojima je Islam vjera dobilo povjerenje Evropske Unije da putuju slobodno u njene zemlje. U susjednoj Makedoniji ove cifre su još izražanije I demantirajuće za one koji tvrde da postoje navodne antimuslimanske teorije. Tako je blizu 510,000 Albanaca, 78,000 Turaka i 54,000 Roma uz manju zajednicu Bošnjaka dobilo povjerenje. Rame uz rame s njima se nalazi i četvrtina milijuna muslimana koji žive na prostorima Srbije, više od 30,000 koji žive u Hrvatskoj, blizu 50,000 njih koji žive u Sloveniji. Kad sumiramo ove cifre dolazimo do podatka od približno 1,8 milijuna muslimana koji slobodno mogu putovati u zemlje Evropske Unije.

Vrijeme je da se osvijestimo, izađemo iz svijeta polumagle i poluistina te da konačno usvojimo zakonske akte koji će građanima Bosne i Hercegovine omogućiti normalan život. Prestanimo glumiti Dan Browna i prestanimo pričati priče o navodnim zavjerama, vratimo se realnom svijetu i realnim problemima.

Bosna i Hercegovina ima problem ispuniti minimalne zahtjeve za ukidanje viznog režima, godinama vuče proceduru zbog kojekavih interesnih skupina, šta li će tek biti kad se krene u ispunjavanje uslova za članstvo? Sve više sam uvjeren da će Turska postati članica EU-a prije nego li se Bosna i Hercegovina nađe oči u oči sa članstvom u evropskoj porodici.

Luka Bebić, HDZ-ov predsjednik hrvatskog Sabora, široj balkanskoj javnosti poznat kao Barba Luka, ponovo je pokazao sav raskoš svog bogatog riječnika. Nakon što je odbio dati riječ SDP-ovu zastupniku Slavku Liniću u raspravi oko imenovanja novog ministra privrede i potvrđivanja novih podpredsjednika Vlade Hrvatske ušao je u verbalni obračun s Linićem.

Piše: Esmir Milavić za Balkan24.info

VANCOUVER – Luka Bebić, HDZ-ov predsjednik hrvatskog Sabora, široj balkanskoj javnosti poznat kao Barba Luka, ponovo je pokazao sav raskoš svog bogatog riječnika. Nakon što je odbio dati riječ SDP-ovu zastupniku Slavku Liniću u raspravi oko imenovanja novog ministra privrede i potvrđivanja novih podpredsjednika Vlade Hrvatske ušao je u verbalni obračun s Linićem. S predsjedničkog mjesta Bebić je kazao: ''Ma, koji si ti divljak! Koji si ti divljak!''. Ovakve stvari se ne dešavaju ni u zemljama Afrike u kojima je rang demokratije na najmanjem mogućem nivou.

Liniću je prvo saopštio da mu izriče dvije opomene, nakon toga mu je oduzeo riječ i kao da sjedi negdje u kafani povikao: ''sjedi!'', ali nije se zaustavio na tome, nastavio je daljnju prepirku s Linićem koji je odbio da sjedne. Veliki demokrata i političar visokog ranga pokušao je nakon toga SDP-ovcu ukazati da će mu ten oslabiti ukoliko bude vikao.

Naravno ni Linićevo ponašanje nije bilo u skladu s poslovnikom, no ipak predsjednik Parlamenta bi trebao biti mnogo obazriviji pri obraćanju članovima tog tijela. Trebao bi biti obazriviji jer je on jedan od tri najviša predstavnika države i demokratije u Hrvatskoj.

Zamislite Hrvatska je zemlja koja je član NATO pakta, kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji, predsjedavala je UN-om, a imaju predsjednika Parlamenta koji svoje kolege naziva ''divljacima''. Ovo nije prvi ovakav ispad Sanaderova jastreba Bebića, ali čini se ni posljednji. Da je hrvatska premijerka ono čime se predstavlja odmah bi zatražila od vlastite partije da Bebića smijeni s pozicije, a tek bi onda u ime partije i Vlade uputila izvinjenje Liniću zbog ovakvih kvalifikacija.

Naravno to se nije dogodilo niti će se dogoditi. Bebić će nastaviti sa svojim divljanjem po Saboru, a sabornici neka se strpe.

Nekadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini britanski lord Paddy Ashdown u svom posljednjem medijskom isputu traži da Evropska Unija promijeni svoju politiku u BiH. Prema njegovim riječima EU treba promijeniti svoj odnosa spram BiH prije nego li kriza koja vlada u zemlji dostigne opasne razmjere i zauzme mjesto na naslovnim stranicama medijskih izvještaja.

Piše: Esmir Milavić

SARAJEVO - Nekadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini britanski lord Paddy Ashdown u svom posljednjem medijskom isputu traži da Evropska Unija promijeni svoju politiku u BiH. Prema njegovim riječima EU treba promijeniti svoj odnosa spram BiH prije nego li kriza koja vlada u zemlji dostigne opasne razmjere i zauzme mjesto na naslovnim stranicama medijskih izvještaja. Britanski lord koji je za svojeg mandata na mjestu HR najviše koristio Bonnske ovlasti, te koji je donio pozamašan broj zakona i drugih akata koje nisu donijeli lokalni političari, danas kaže kako nezatvaranje OHR-a ne smije biti prepreka ulasku BiH u Uniju.

Uspavana Evropa

Ashdown u razgovoru za European Voice ističe kako je Evropa u rješavanje bh. problema u uspavanom stanju te da se nada da će se probuditi prije nego li kriza dostigne neželjene razmjere. ''Evropa nije uspjela zaustaviti kretanje prema disoluciji Bosne (i Hercegovine op.a.) pa se zato moramo upitati da li nam Evropska sigurnosna i odbrambena politika daje ikakve rezultate'', kazao je Ashdown. Također je dodao da kad se govori o Bosni i Hercegovini svima mora biti jasno da je to jedna od zemalja u kojima je Evropska Unija pokušala sve svoje vanjskopolitičke instrumente odjednom.

On nadalje ističe kako je aktuelni ''Butmirski proces'' samo jedan u nizu elemenata koji su uništili reputaciju Evropske Unije u Bosni i Hercegovini te znatno umanjili povjerenje građana u instuticije Evropske Unije.

Podcjenjeni Lajčak

Paddy Ashdown je nastavio istim putem kritiziranja Evropske Unije koja mu je dodijelila mjesto HR-a te značajnu zaradu na račun građana iste te Unije, pa kazuje kako je OHR mrtvo tijelo koje treba izbaciti. Naravno OHR je mrtvo tijelo danas kad se on nije po drugi put vratio u BiH kao Lajčakov naslijednik te kada su njegove političke pozicije svedene na ne tako popularnu funkciju Lorda u britanskom Domu lordova.

''Smatram da je OHR mrtvo tijelo koje treba odbaciti, te također smatram da je Javier Solana podcijenio nekadašnjeg visokog predstavnika Miroslava Lajčaka. Ne prihvatam argument koji iznose Olli Rehn i drugi EU predstavnici kako je međunarodna supervizija problem bosanskoj političkoj ozbiljnosti i eventualnom članstvu u Evropskoj Uniji'', zaključio je Ashdown.

Danas na Balkanu postoje male ili nikakve medijske slobode iako zvanične informacije ne ukazuju na tako katsatrofalno stanje. U Bosni i Hercegovini se novinarima redovno prijeti ubistvom ili političko-policijskom odmazdom za izgovorene i napisane riječi, u Hrvatskoj se novinari svakodnevno susreću sa mafijaškim prijetnjama, ubistvima, čelnim pesnicama Vanje Sutlića i Hloverke Novak Srzić.

Piše: Esmir Milavić za Balkan24.info

VANCOUVER - Danas na Balkanu postoje male ili nikakve medijske slobode iako zvanične informacije ne ukazuju na tako katsatrofalno stanje. U Bosni i Hercegovini se novinarima redovno prijeti ubistvom ili političko-policijskom odmazdom za izgovorene i napisane riječi, u Hrvatskoj se novinari svakodnevno susreću sa mafijaškim prijetnjama, ubistvima, čelnim pesnicama Vanje Sutlića i Hloverke Novak Srzić. Na istoku Balkana u Srbiji novinari završavaju u zatvorskim ćelijama izjednačeni sa likovima poput Milorada Ulemeka Legije ili Ljubiše Buhe Čumeta, u Crnoj Gori se gradonačelnici bez ikakva osnova fizički obračunavaju s predstavnicima sedme sile.

Uz političko-mafijaško-interesne skupine često se medijima na kosti navale i vjerske organizacije sa svojim anti-islamskim, katoličkim, pravoslavnim ili semitskim optužbama i svojevrsnim torturama uma zbog hrabrosti novinara da iskažu mišljenje koje je u suprotnosti s njihovim ideološkim principima.
Posljednje istraživanje medijske slike u Evropi koje je provela organizacija Novinari bez granica ukazala je na brojne probleme medijske zajednice na Balkanu. No naredni izvještaj će biti u potpunosti drugačiji nego dosadašnji, situacija će biti kudikamo katastrofalnija. Ne ginu nam rangovni stupci zajedno sa Iranom, Irakom, Kirgistanom i ''velikim medijskim zaštitnikom'' Sjevernom Korejom. Čini se da je nakon komunizma došla ''demokracija'' koja je gora i od najradikalnijeg komunizma.

Prva žrtva ''prisavske demokracije'' bio je urednik najgledanijeg tjednika u Hrvatskoj kolega Denis Latin. Nakon što je odustao od predsjedničke kandidature, Srzićeva je odbila uvrstiti njegovu emisiju u programe HRT-a iako nije imala nikakva razloga za ne učiniti drugačije. Danas se Denis nalazi za stolom i bavi se papirologijom, praktički na ledu, čekajući Mesićeva naslijednika i povratak u eter. Da je barem uradio nešto pogrešno i protupravno. Tako smo ostali uskraćeni za još jedan izvor slobodnog i nezavisnog informisanja.

Četvero novinara HRT-a Robert Zuber, Sanja Mikleušević-Pavić, Lela Knežević i Maja Sever su se našli pod udarom Sutlićeve ''prisavske demokracije'' jer su javnosti iznijeli golu istinu o njegovim rasističkim ispadima na račun kolegice Ivane Dragičević Veličković. Znači trebali su i dalje šutiti i trpiti sve ono što im se dešava, grijeh je na Prisavlju govoriti o istini. Kako li će tek glasiti formulacija djela koje je počinio Sutlić najavljujući otkaz trudnoj Sanji Mikleušević-Pavić? No možda je u Hrvatskoj i normalno dati otkaz trudnoj ženi, pa za Boga Miloga počinila je osmi smrtni grijeh kazala je istinu.

U Bosni i Hercegovini vidimo ono što je već postalo normalna dnevna vijesti, vijest na koju ni analitičari medijskog prostora ne obraćaju pažnju, to je napad na novinare. Kolegica Vildana Durana je grubo napadnuta pred zgradom najviše sudbene instance, nikome to nije zasmetalo, ponajmanje političarima.
Prema dosad ne potrvrđenim informacijama kolega Senad Hadžifejzović je bio prisiljen da u zaštiti vlastitog novinarskog identiteta, integriteta i moralne vertikale napusti NTV Hayat jer su mu grubo povrijeđena urednička prava. Otjeran je Senad par godina ranije sa BHT-a jer je imao ''ulogu'' u ratu. Ulogu svjedoka istine, svjedoka zločina i patnje koji je vapio za mirom, za spasom nedužne djece. Još jedan veteran slobodnog i nezavisnog novinarstva je ušutkan, zbog čega? Zbog nečijih interesa.

Nešto prije Senada s istog medija je otišao najpopularniji sportski novinar Balkana Marjan Mijajlović, čovjek enciklopedija, moralna veličina, veliki Bosanac i Hercegovac. Zašto je otišao Marjan? Nekome je smetala ekavica, nekome je smetalo to što je čovjek erudicije, neko se prepao za vlastitu stolicu, ugroženi su ''vitalni nacionalni interesi''...

Da li treba pasti još koja novinarska glava na Balkanu, da li treba još neko spustiti svoje tijelo uz Ivu Pukanić, Niku Franića i brojne druge smaknute novinare da se stanje promijeni? Da li nam treba hrpa balkanskih pera na alejama velikana da bi smo prihvatili slobodno novinarstvo i donijeli zakonske akte koji će zaštiti novinare od nasilja ''moćnika''? Do kada ćemo slušati prijetnje i povike na novinarske ekipe tipa one: ''Tebi treba metak u čelo!''?

Federalna Televizija na dan rušenja Starog mosta ustvrdi kako se ne zna ko je srušio Stari most ni deceniju i pol nakon ovog užasnog događaja. Čudno je da se ovakve stvari saopštavaju kad smo početkom ove godine od akademika Abdulaha Sidrana saznali ko ga sigurno nije srušio, možda su trebali njega upitati za ime i prezime onoga ko je srušio Stari most ako oni ne znaju te detalje.

Piše: Esmir Milavić za Balkan24.info

VANCOUVER - Federalna Televizija na dan rušenja Starog mosta ustvrdi kako se ne zna ko je srušio Stari most ni deceniju i pol nakon ovog užasnog događaja. Čudno je da se ovakve stvari saopštavaju kad smo početkom ove godine od akademika Abdulaha Sidrana saznali ko ga sigurno nije srušio, možda su trebali njega upitati za ime i prezime onoga ko je srušio Stari most ako oni ne znaju te detalje.

Gostujući u emisiji ''Nedjeljom u dva'' na HRT-u Sidran je u januaru ove godine Aleksandru Stankoviću kazao: "Bobiša to nikad uradio ne bi", uz opasku kako se radi o časnom čovjeku. Iza imena ''Bobiša'' se krije ni manje ni više nego li general Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane Slobodan Praljak, haaški optuženik. Krije se osoba koja je upravljala svim vojnim operacijama na području južne Hercegovine, uz asistenciju nekadašnjeg čelnog čovjeka stožera HV-a generala Janka Bobetka, kojeg je sama smrt spasila odlaska na optuženičku klupu u Den Haagu.

Možda se kod Sidrana kriju imena onih koje već deceniju i pol Bobiša Praljak i njegova bolumenta ''eksperata'' optužuju za rušenje Mosta, a to su pripadnici Armije BiH, upravo oni ljudi koji su se borili za spas istog tog Mosta. Optužuju ih da su postavljali dinamite, gađali granatama, da su sami rušili Starca kojeg su voljeli i vole kao člana porodice i uz koga je vezan cijeli grad bez obzira na vjeru ili naciju. Dvadeset i tri mlada života koja su dana za odbranu Mosta, Mostara i Bosne i Hercegovine zahvaljujući ovakvim ''mudrim'' glavama kakve sjede na FTV-u i u domu Sidrana su stavljena na isti tas sa Praljkom, Prlić i inim ''časnim'' ljudima. Izjednačeni su sa onima koji su svakodnevno sijali na hiljade granata na građane Mostara, koji su držali desetine hiljada ljudi zatočenih u modernom Aušvicu na Heliodromu, modernom Dachau u Dretelju.

Onaj ko nije rođen u Mostaru i kome Stari most ne znači onoliko koliko znači Mostarcima, vjerovatno će ovu priču smatrati nečim nevažnim i potpuno dosadnim nakon decenija koje prolaze. Mostarcima će ova priča ostati jednako važna i narednih decenija sve do onog trenutka dok ne saznamo ime osobe koja je srušila Most. Onog dana kad je Stari nestao u hladnoj zelenoj ljepotici, prestao je postojati drugi Misir na svijetu, čeznuli smo za Starcem i čekali njegov povratak. I onda kad ga nije bilo divili smo se mostarskim Ikarima, ali jednostavno nismo zaboravljali da se istina mora otkriti, na to nas obavezuju oni koji su dali svoje živote na Mostu. Obavezuje nas Acko, Fadil, Faša, Edo, Jasmin, Mustafa i još sedamnaest ljiljana da otkrijemo istinu.

Zato postavljam pitanje Sidranu, FTV-u i svim drugim ''dušebrižnicima'': ''Da li vi kao ljudi obdareni razumom, očima i ušima, mozgom i mišlju radije vjerujete jednom narcisoidnom 'hrvatskom vitezu' Slobodanu Bobiši Praljku ili pak vjerujete desetinama hiljada ljudi, video snimkama i haaškim svjedočanstvima koji su svjedočili onome što je učinjeno Mostu i Hercegovini?''

Neka je vječna sramota na sve one koji negiraju istinu o ratnim zločinima i onima koji su ih počinili.

Neka je vječna, slava i hvala - Neka je vječni rahmet svim onim dragim ljudima koji su položili svoje živote da danas ponovno možemo preći preko Starog mosta, ali i da imamo priliku boriti se za jedinstveni Mostar ne oružjem, ali riječima i djelima.

Aktuelni palestinski predsjednik Mahmoud Abbas neće tražiti novi predjsednički mandat na predstojećim januarskim izborima. Kako doznaju izvori bliski Abbasu jedan od glavnih razloga za ovakvu odluku je nemogućnost palestinske uprave da zaustavi širenje izraelskih naselja na palestinskim teritorijama. Analitičari također smatraju kako je glavnu ulogu u Abbasovoj odluci odigrala prošlosedmična posjeta američke državne sekretarke Hillary Clinton koja je poručila kako se izgradnja izraelskih naslje na palestinskoj teritoriji može samo usporiti nikako u potpunosti zaustaviti.

Piše: Esmir Milavić (Balkan24.info)

RAMALLAH - Aktuelni palestinski predsjednik Mahmoud Abbas neće tražiti novi predjsednički mandat na predstojećim januarskim izborima. Kako doznaju izvori bliski Abbasu jedan od glavnih razloga za ovakvu odluku je nemogućnost palestinske uprave da zaustavi širenje izraelskih naselja na palestinskim teritorijama. Analitičari također smatraju kako je glavnu ulogu u Abbasovoj odluci odigrala prošlosedmična posjeta američke državne sekretarke Hillary Clinton koja je poručila kako se izgradnja izraelskih naslje na palestinskoj teritoriji može samo usporiti nikako u potpunosti zaustaviti.

Razočarani Obamom

Prvi čovjek palestinske diplomatije, Nabil Shaat, je danas kazao kako su Palestinci ali i ostali Arapi razočarani Obaminim aktivnostima koje su demonstrirane kroz posljednju posjetu Hillary Clinton Bliskom Istoku. ''Imali smo velika očekivanja kad je on (Obama op.a.) došao na scenu, sada smo potpuno razočarani što je uništilo povjerenje umjesto da ga izgradi'', kazao je Shaat. S druge strane Clintonova je kazala kako se u subotu sastatala sa Abbasom te razgovarala o njegovoj budućnosti. ''Mi imamo respekt prema predsjedniku Abbasu i njegovom liderstvu koje je ponudio Palestincima u posljednjih nekoliko decenija, nakon razgovora o njegovoj budućnosti, mi ćemo nastaviti saradnju s njim bez obzira na titulu'', kazala je Clinton o prozapadno orijentisanom Abbasu.

Palestinci su sada u nedoumici da li je ovaj Abbasov potez politički manevar ili je stvarni potez koji će se značajno odraziti na budućnost pregovora sa Izraelom. Clinton ga je zamolila da ne napušta poziciju i da traži ponovni izbor kako bi mirovni proces bio nastavljen, dok Palestinci tvrde da se ne treba nadati nastavku mirovnog procesa u skoro vrijeme jer je američki predsjednik okupiran reformom zdravstvenog osiguranja te ratom u Afganistanu. Robert Malley koji je vodio mirovne pregovore za vrijeme Clintonova manadata je kazao kako su američki političari i građani postali žrtve tog procesa jer su propustili priliku da ojačaju Palestince i zaustave Izrael čime je uništen kredibilitet Amerike u arapskom svijetu.

Hamas dobiva kompletnu vlast

Ukoliko se pak održe palestinski izbori koje je Abbas zakazao za januar sljedeće godine, analitičari predviđaju da će se Palestinci mahom okrenuti radikalnom Hamasu, što bi dovelo do još većeg udaljavanja strana u pregovorima. Poznati su stavovi Hamasa da sa Izraelom ne treba pregovarati nego da ga treba uništiti.
Abbas ostaje dosljedan svog opredjeljenja mirovnom sporazumu bez obzira na to ko će biti na čelu palestinske uprave, ali je dodao da je razočaran američkim postupcima.

Visoki predstavnik Valentin Inzko je nakon sastanka sa ambasadorima zemalja članica PIC-a (Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini op.a.) mostarskim političarima naredio da moraju izabrati gradonačelnika u roku od trideset dana i to tajnim glasanjem. Ovakva odluka HR-a se očekivala već duže vremena jer je bilo u potpunosti iluzorno očekivati da će Inzko na sebe preuzeti obavezu da uradi ono za šta su izabrani mostarski politički manipulatori.

Nakon što su propašću završeni pregovori bh. političkih satrapa nastavile su se reakcije na ono što je urađeno pod patronatom Carla Bildta i njegova američkog kolege Stainberga, reakcije su većinom negativne i upozoravaju lokalne vođe da postignu dogovor. Brutalno iskrena, bespokorno odana Bosni i Hercegovini, uvijek spremna na borbu za interese građana kako joj u rodnoj Njemačkoj tako i u BiH, Doris Pack je predstavila dosada najradikalniji prijedlog kako posvađane plemenske vođe natjerati u dogovor. Prijedlog je da narod izađe na ulice i da kaže foteljašima šta misle o njihovim aktivnostima i njihovim propalim makismalističkim idejama koje vode u propast.

Pack je u Strasbourg-u prisutnim novinarima istresla svu žuč koju je nosila u sebi, civilno društvo je dobilo šamarčinu zbog svoje indolentnosti i svog učmalog djelovanja jer nisu pokazali veći interes da izvrše pritisak na domaće političare da postignu dogovor. Onima s kojima svako malo ukrsti oružje i saspe im u oči sve ono što misli, Packova poručuje da bi trebali malo više da vode računa o tome kako da od Bosne i Hercegovine naprave demokratsku i potpuno funkcionalnu državu umjesto da vrijeme troše na propale razgovore. Umjesto nesposobnog Carl Bildt-a i njegove frigidne politike koja je vrlo malo donijela u proteklim pregovorima, te političara naknadne pameti kakav je srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić ili onih poput Lagumdžije koji su tu došli da bi kritikovali one koji ''nisu ništa uradili'' nastavku butmirskih pregovora treba evropska lavica Doris Pack koja se neće bojati ni Dodikovih secesionističkih prijetnji, ni Silajdžićevih čas ovako čas onako zahtjeva, niti će prihvatiti neartikulisane zahtjeve trilinga ''asova'' Tihić-Čović-Ljubić. Samo ovakvom politikom koju prezentuje njemačka parlamentarka Bosna i Hercegovina može krenuti naprijed i napraviti neki uspijeh u dostizanju demokratskih standarda.

Politički predstavnici nakon butmirski pregovora, ali i prije njih, su nastavili sa zapaljivom retorikom. Tako je nedavno u NY Times-u savjetnik Milorada Dodika, Gordan Milošević, jasno kazao zašto RS ne prihvata ideje koje propagiraju centralizovanu BiH bez koje nema ulaska u EU barem kako to kaže Packova. ''Ideja centralizovane države znači samo jedno: dominaciju jedne grupe, ljudi je neugodno živjeti na jednoj teritoriji gdje su manjina osim ako tamo nemaju tjelesne čuvare'', kazao je Milošević. Misli da ovome ne treba nikakav komentar ako pogledamo kakve sve ekscese izazivaju domaći političari svojim izjavama ovakve prirode.

Inzko nedavno kaže u istom listu kako BiH boluje od ''sindroma zavisnosti'' koji se manifestuje kroz neophodnost djelovanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, najavio je određene akcije, ali i Packova traži da se kazne oni koji troše novac Evropske Unije a da ne ispunjavaju svoje aktivnosti. Kazne i to što prije.

Poruka Doris Pack građanima Bosne i Hercegovine:

''Da sam ja u poziciji bosanskih Hrvata, Srba ili Bošnjaka ja bih izašla na ulicu!Tražila bih od drugih da krenu sa mnom i tako objasne političarima u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci da moraju da rade u intresu i za budućnost građana. Ovako političari mogu da se i dalje osjećaju moćno i da nastave sa ovakvim zapaljivim govorima.''

Butmirski pregovori su bespovratno propali. Nestali su bestragom na stranicama istorije kao dio pokušaja da se od decenijama nefukcionalnog kvaziprotektorata napravi moderno uređena i funkcionalna zemlja koja bi mogla ispuniti sve neophodne uslove za ulazak u euroatlanske integracije, ali i osigurati kvalitetan život svojim građanima. Propali su zbog već ranije izraženog animoziteta RS-a prema Bosni i Hercegovini i njene želje da odcjepljenjem, želja hrvatske strane da se formira treća entitetska jedinica koja bi BiH pretvorila u federaciju država te nerelanih zahtjeva koji su došli od dijela bošanjačkih političara ili pak njihove želje za propašću tog projekta u cilju osvajanja liderske pozicije u najbrojnijoj etničkoj skupini u Bosni i Hercegovini.

U periodu nešto manjem od sedam dana imali smo prilike vidjeti svakojake izjave i teorije o onome šta se krije iza prijedloga EU i USA, te mišljenja o tome kako je nastao ovaj prijedlog, no tek po okončanju pregovora smo začuli nove ''lobističke'' teorije.

Politički analitičar Obrad Kesić, konsultant TSM Global Consulting LLC-a iz Washingtona, u razgovoru za banjalučki Glas Srpske iznosi neke dosad nepoznate činjenice o nastanku ovog prijedloga ustavnih promjena. Kesić samouvjereno tvrdi kako je stvarni tvorac ovog dokumenta nekadašnji specijalni izaslanik Billa Clintona za Balkan Jim O'Brian koji je nakon odlaska sa ove pozicije nastavio saradnju sa bivšom državnom sekretarkom Medeline Albright kojeg on naziva ''bošnjačkim lobistom''. Njegove tvrdnje nisu ništa drugo nego li teorija lobiste RS-a koji se žali na prijedlog ustavnih promjena koje kako on to kaže: ''stvaraju centralizovanu državu skraćenjem i na štetu entiteta.'' Da Kesić iznosi tvrdnje koje idu na vodu RS-u dokazati je veoma lagano posjetom web prezentaciji njegove kompanije TSM Global Consulting koja pored lobističkih usluga daje i real estate savjete sa nekoliko balkanskih zemalja, ali jedine nekretnine koje se nude jesu u Trebinju i na lokalitetu Motike u BiH za koji mislim da nisu čuli ni bolji poznavatelji geografije BiH. Kesiću također smeta i poziv američkog senatora Jim Kerry-a za ubrzanjem ulaska BiH u NATO pakt, što po njegovom mišljenju treba bošnjačkim lobistima na Capitol Hill-u dati šansu da kroz ulazak BiH u NATO sprovedu ustavne reforme i naprave centralizovanu državu. Nakon ovakvih tvrdnji Kesića jedino što mi nije jasno jeste zašto onda USA predstavnik Stainberg odbija nametnuti bilo kakvo rješenje nego traži da se postigne konsenzus među pregovaračima?

Na bošnjačkoj strani imamo tripartitni blok političkih snaga koje ne samo da imaju sukobljene stavove nego pokušavaju jedna drugoj da podmetnu uogu izdajnika odnosno nekooperativnog sagovnornika u čistoj žeji za liderskom pozicijom u bošnjačkoj nacionalnoj skupini. SDA lider Sulejman Tihić je jedini bio spreman da prihvati ovaj sporazum, ali je tražio da se unesu izmjene koje bi dovele do formiranja Vrhovnog suda BiH čime bi BiH konačno prestala biti jedinom zemljom u Evropi, ako ne i u svijetu, koja nema vrhovnu sudbenu instancu. Ovaj prijedlog je odbijen od strane RS-a jer na taj način se ne bi mogle vršiti malverzacije sa sudskim procesima, a posebno se ne bi mogli organizovati sudski procesi poput onog protiv Fate Orlović jer bi apelacijom Vrhovnom sudu takvi slučajevi odmah bili prekinuti dok bi tužbeni zahtjevi bili odbačeni. Predsjednik Stranke za BiH, Haris Silajdžić, je još jednom pokazao da od poruke ''100% BiH'' baš i nema puno realizovanog, tako je ovog puta skakao sa jednog ''najvažnijeg'' na drugi zahtjev. Prvo je to bilo ukidanje entitetskog glasanja, dok je kasnije to postao njegov zahtjev da se ukinu vize građanima Bosne i Hercegovine. Nešto slično se desilo i sa reformom policije prije nekoliko godina, kad je odbio da se policija reformiše na taj način da njeni pripadnici mogu prelaziti preko entitetskih granica, pa je napravio sporazum sa Miloradom Dodikom o formiranju krovne policijske agencije i zadržavanjem policijskih snaga u granicama entiteta. O Lagumdžijinoj ulozi u ovom procesu možemo reći da je bila jednaka onoj novinarskoj odnosno da se ponašao kao klasični promatrač svega što se dešava. O hrvatskim predstavnicima, Čoviću i Ljubiću, možemo samo konstatirati da su oni tu došli sa idejom: ''Kako napraviti treći entitet?''.

Premijer RS-a Milorad Dodik je opet posebna priča za sebe, kao i uvijek, čovjek sa izuzetnim stilom iznošenja vlastitih stavova i sa osebujnim opisnim detaljima. Samouvjereno kao i uvijek Dodik tvrdi da je njegova RS izašla iz ove situacije jača i politički snažnija, te da je to potvrđeno odbijanjem ustavnog paketa?! Nadalje RS je postala svjesna svog političkog karaktera i njie prihvatila bošnjačke pritiske, koji su vjerovatno u Butmiru dolazili preko ''bošnjačkog lobiste'' Bildta (svjedoka odbrane Biljane Plavšić u Haagu op.a.), također RS nije remetilački faktor u BiH i nikad neće izazivati sukobe (ali hoće tražiti secesiju od BiH op.a.)...Ponovno smo čuli kako ne voli Bosnu i Hercegovinu, ali da mora živjeti u njoj iako bi volio da živi negdje drugo, jedino mi je žao što nije kazo gdje bi to on živio. Uglavnom nismo čuli ništa novo.

Uz sve gore navedeno zanimljiva su razmišljanja dvojice analitičara Stevena Meyera i Dušana Janjića. Meyer, bivši CIA oficir naklonjen RS-u, kaže kako bi uvođenjem bošnjačke kontrole nad entitetskim glasanjem došlo do odcjepljenja RS-a. Kako bi se RS odvojila ukolio bi Bošnjaci imali kontrolu nad glasnjem u Parlamentu nije pojasnio, možda novim ratnim sukobima gospodine Meyer? Janjić pak smatra kako predstavnici RS-a aktivno odbijaju bilo kakve pregovore oko ustavne reforme iz razloga što bi time njihov projekt došao u pitanje, a da ista pozicija ne odgovara ruskoj strani koja stoji čvrsto iza RS-a.

Bosna i Hercegovina s vremenom postaje nešto kao evropska Palestina, vječiti problem za kojeg ne postoji nikakvo rješenje. Mirovni procesi se nastavljaju, emisari dolaze i odlaze, ispaštaju građani Bosne i Hercegovine najviše pripadnici mlade generacije.

Esmir Milavić za Balkan24.info