Novinarskim perom

Hrvatsko koketiranje sa ustaškom ideologijom se nastavlja pred očima ne samo Balkana nego cijelog svijeta. Tako su posljednje sedmice 2011. godine tri događaja vezana za kvislinšku tvorevinu na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine dobili šansu da se nađu na stranicama regionalnih, ali i svjetskih medija. Mlađahni poklonici ustaške ideologije su se okupili da obilježe godišnjicu smrti Jure Francetića, poznatijeg kao Krilnik, sveštenici Katoličke crkve u Hrvata su bez imalo stida ili bilo kakvih ograda su slavili sveto misno slavlje za Poglavnika Antu Pavelića u povodu godišnjice njegove smrti. Treći važan događaj vezan uz najnoviju promociju ustaškog režima, ideologije i čelnih ljudi u hrvatskom društvu je došao kroz pero kolumniste Večernjeg lista Josipa Pavičića koji je uz Krležinu godišnjicu smrti pozvao da se s Krležinim radom i statusom izjednače djela još jednog NDH čelnika Mile Budaka.

U dva odvojena događaja koja su slavili godišnjice smrti čelnih ljudi NDH čuli smo pohvale, ponos i opredjeljenje za nastavkom njihove ideologije nekada u budućnosti. Posebno zabrinjavajuća činjenica je da su se među poštovaocima lika i djela Krilnika i Poglavnika našli mladi ljudi u dvadesetim godinama. To su ljudi koji se diče Crnom Legijom, Francetićevim ratnim čedom, koje je na prostorima NDH pogotovo Bosne i Hercegovine počinila neke od najvećih zločina te u smrt poslala neznani broj nevinih stanovnika balkanskih područja. Strašno je kada vidite ljude u dvadesetim da slave zločine i zločince te jasno poručuju da su spremni da krenu njihovim putem, možda čak i da pokušaju ponoviti zločine koje su počinili njihovi idoli.

Katolička crkva u Hrvata, bez ijedne riječi sa zagrebačkog Kaptola kao sjedišta hijerarhije, je još jednom dokazala da su tvrdnje po kojima je upravo ona bila jednim od glavnih saradnika Pavelića i NDH veoma tačne. Ako znamo da su u godinama rata čelni ljudi crkve na čelu sa Alojzijem kardinalem Stepincom usko sarađivali sa vlastima u Zagrebu, a iz Rima djelovao Krunoslav Draganović koji je pomogao brojnim nacistima pa i samom Paveliću da pobjegne pred komunistima onda je jasno da Crkva još uvijek nije odustala od ideja koje su zagovarane u NDH. Zadnji dani 2011.-te, baš onda kad su i Jevreji obilježavali Hanuku, su iskorišteni da se sa oltara slavi čovjek pod čijim je vođstvom u smrt poslano na stotine hiljada ljudi u raznim logorima širom prostora koji je zauzimala NDH. I na misi za Poglavnika se našla odabrana skupina onih koji su došli da zajedno s Crkvom obilježe njegov život i rad šaljući gotovo identične poruke onima koje su odaslane nekoliko dana ranije sa Francetićeva memorijala.

Ove skupine ljudi jesu možda brojčano beznačajne, no kada se pogleda činjenica da su to mladi ljudi pred kojima je život onda se moramo zabrinuti jer će se poštovanje tokova ustaštva i onoga što je počinjeno za vrijeme postojanja NDH. Ipak ne smijemo zaboraviti na to da se svake godine na jednoj drugoj lokaciji, Bleiburškom polju, okupi mnogo veća skupina onih koji uz Thompsona i ustaške crne uniforme obilježi zločin koji su počinili komunisti na kraju Drugog svjetskog rata. To je upravo ona skupina u društvu koje se moramo paziti ukoliko ne želimo da se Balkan u nekim narednim godinama nastavi vraćati putem koji je izazivao stotine hiljada mrtvih ljudi tokom posljednjih 50 godina XX vijeka.

Nažalost Hrvatska nije usamljena u ovom pohodu prema nacizmu, fašizmu te drugim radikalnim pokretima. Slično vidimo i na prostorima Bosne i Hercegovine te Srbije gdje se javno slave "junaci" poput Draže Mihailovića i njegovih najbližih saradnika na parastosima te drugim crkvenim slavama. Ni ona treća strana, da je tako nazovem, nije daleko od toga da krene za sličnim idejama jer kako nam historija govori neke su bh. porodice koje nose muslimanska imena, od koji su neke imale i članove u vrhu Islamske zajednice podržavale NDH i nacistički pokret pa je zbog toga i formirana 13 SS "Handžar" divizija koja je trebala da brani spomenute ideje i pokrete. Ukoliko nešto ne bude uskoro urađeno po ovom pitanju a kroz snažnu akciju svih dijelova društvene i političke zajednice strahujem da će balkanska budućnost biti ostanak u crnoj rupi i možda neki novi balkanski ratovi.

Bosna i Hercegovina će prema najavama vladajuće šestorke konačno dobiti državnu Vladu, a do toga su konačno došli nakon što su pregovarali 14 mjeseci o raspodjeli fotelja. Na kraju niko nije dobio sve ono što je tražio, a prema svemu sudeći "pobjednici" ove dugotrajne bitke su nenadani partneri Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović. Ovaj neuobičajeni politički dvojac je tako sebi osigurao na oko dvije najvažnije pozicije u Vijeću Ministara te su se dogovorili kako će podijeli pozicije između sebe po modelu i vuk sit i ovce na broju. Ostatak ekipe Milorad Dodik i Sulejman Tihić mogu biti zadovoljni onime što su postigli kroz pregovore, dok je jedino čini se nezadovoljan Božo Ljubić koji je odmah nakon potpisivanje ugovora o saradnji zaprijetio da će se iz njega povući. Ljubićeva prijetnja i nije toliko iznenađujuća jer će on u svakoj situaciji pokušati dokazati kako nije Čovićeva marioneta, iako je i slijepcu jasno da je Ljubić samo piun u rukama Dragana Čovića.

Gledajući na listu onih koji će personalno činiti novu vladu moram kazati da su mi samo dva imena zanimljiva, dok su svi ostali članovi poprilično očekivani jer su to stranački poslušnici koji se na tim ili sličnim pozicijama nalaze već predugo. Nominacija Vjekoslava Bevande, nekadašnjeg ministra finansija Federacije BiH, na mjesto mandatara za sastav Vijeća ministara je poprilično iznenađenje jer sam očekivao da će Čović predložiti nekog od svojih bojovnika poput Borjane Krišto, Bariše Čolaka ili da će možda kandidrati i sebe lično. Bevandino ime je u proteklih nekoliko godina dok je bio na mjestu ministra finansija FBiH često bilo vezano ili uz kontraverzne odluke koje nisu išle na ruku jednom od elemenata društvene zajednice ili uz odluke koje su bile pozitivne ali se nisu sviđale njegovim koalicijskim partnerima. Posljednji put je bio na medijskom nišanu u onim mjesecima kada je formirana nova Vlada FBiH i kada je dugo odbijao da preda funkciju sadašnjem ministru Anti Krajini.

Od Bevande kao novog državnog premijera ne mislim da trebamo očekivati neke ekstra specijalne rezultate jer će kao i mnogi prije njega većinom ispunjavati želje i naputke koji budu dolazili iz liderskog tima šestorke. To je također vidljivo iz riječi samog Bevande koji je negodovao zbog činjenice da su mu ruke svezane načinom na koji su odabrani njegovi saradnici u Vijeću Ministara. Moguće je da će za razliku od Nikole Špirića, budućeg mu kolege ministra, postaviti nešto drugačije standarde rada sa vjerovatnom drugačijom dinamikom aktivnosti na ispunjavanju planova, opet sve će to zavisiti od toga kako će Parlament reagovati na ono što dolazi iz Vijeća ministara.

Suočit će se s nagomilanim problemima i zahtjevima za hitnu reakciju nakon godinu i pol od izbora, šanse da nešto promijeni će biti veoma male jer će mu faliti finansijskih sredstava i vremena da uradi nešto značajno u vremenu koje mu preostaje prije nego li se raspišu novi izbori. Ekonomija je na koljenima, infrastrukturni radovi su na koljenima, finansijska situacija je u debelom minusu, i šta još sve nije u crvenom u trenutcima kada se Bevanda sprema da preuzme odgovornost za vođenje centralne vlasti u BiH. Pored rada na unutrašnjim problemima Bevanda je najavio kako će jedan od prioriteta biti približavanje BiH EU i drugim evro-atlanskim instuticijama, što je prioritet koji će kao i dosada ostati samo mrtvo slovo na papiru, jer niko pa ni Bevandini nalogodavci nemaju namjeru da se pomaknu s mjesta kad je u pitanju napredak prema EU.

Kako je već poznato na čelo diplomacije se vraća nekadašnji ministar Zlatko Lagumdžija, što je druga zanimljiva informacija kada je u pitanju formiranje novog Vijeća ministara. Njegovim povratkom u Ministarstvo vanjskih poslova na tu poziciju se vraća osoba koja već ima neko iskustvo te osoba koja u odnosu na njegova prethodnika ima jednu prednost: poznavanje stranih jezika. I to je vjerovatno jedina prednost koju ćemo vidjeti njegovim dolasko na čelo diplomacije. Od ranije je poznato da je Lagumdžija osoba koja baš i nije omiljena među članovima međunarodne zajednice, kao ni među evropskim partnerima jer je rang službenika s kojima se dosada sastajao bio na istoj razini na kojoj je i ona Milorada Dodika. Tako da smatram da će odnosi sa glavnim igračima na međunarodnoj sceni poput USA, EU i Rusije biti na niskim granama i to je jedan od elemenata koji će onemogućiti Bevandu da ispuni svoj cilj približavanja Evropskoj Uniji u skorijem periodu.

Za bh. diplomaciju će biti veoma važno da ima i dobre odnose sa reginalnom susjedima te da unaprijedi te odnose koji su već dobrano narušeni. Prema trenutnom stanju odnosi sa Hrvatskom vladom koju vodi Zoran Milanović bi mogli biti soldini, iako ne znači da će biti izvrsni, jer još uvijek nismo čuli prve zvanične stavove Vesne Pusić o BiH. Sigurno je da će sa Srbijom odnosi biti zategnuti jer Vuk Jeremić u posljednje vrijeme vodi takvu politiku prema svim "neprijateljiam" kako onim u zemlji tako i onim u inostranstvu da je saradnja jednostavno nemoguća. Znajući Lagumdžiju kao osobu koja baš i nije poznata po diplomatskim manirima i kombinujući to sa Jeremićevom tvrdoglavošću onda možemo samo zamisliti kakvi će odnosi biti. Jedina zemlja s kojim bi suradnja mogla biti na visokoj razini je Crna Gora koja je u posljednje vrijeme značajno unaprijedila svoju diplomaciju i ima žarku želju za saradnjom sa regionalnim partnerima.

Imenovanjem još jedne Vlade po željama šestorke i formirane bez ikakva plana i programa te bilo kakvog suštinskog odabira kadrova predstavlja nastavak bh. agonije i otvara nove kanale za stagnaciju Bosne i Hercegovine u svakom smislu. Na žalost građana, ali i onih koji vole BiH, ni narednih nekoliko godina im neće donijeti bolji život niti bilo kakav napredak u smjeru kretanja od post-konfliktnog ka uređenom sistemu upravljanja.

Priod od tri mjeseca u većini društveno-političkih zajednica u svijetu svakom novinaru, blogeru ili autoru bi bila dovoljna da ispiše cijelu jednu knjigu debljine Gutenbergove Biblije i da je napuni interesantnim događajima koji su obilježili taj period. Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju tri mjeseca vam daju toliko materijala da bi se događaji lako mogli opisati u nekoliko prostih rečenica i svakom bi bilo jasno o čemu govorite. Teme su iste, rastojanja su ista, likovi isti kada su u pitanju imena i prezimena samo u fizičkom smislu izgledaju malo drugačije. Sufleri i telali su možda glasniji nego li su bili prije nekoliko mjeseci, ali ipak oni su tu da kanališu događaje onako kako to samo njima odgovara u zemlji koja je evropski, ako ne i svjetski rekorder po vremenu provedenom bez državne vlasti. Nisu samo političari u takvom stanju, ukorak s njima idu i vjerski lideri, tzv. intelektualci, javni radnici i većina medija. Da bi sve bilo zanimljivije s vremena na vrijeme se pobrinu likovi iz međunarodne zajednice predvođeni Inzkom, Packovom, Bocan-Harčenkom i njima sličnima, u tim "presudnim" trenutcima nadahnuća da stanje naprave još gorim pomognu im političko-vjerski "uglednici" iz susjednih zemalja poput Tadića, Dačića, Kosor ili nekog člana turske plejade likova koji stalno marširaju Balkanom. Politička šestorka, najpoznatiji politički balkanski tim, posljednjih nekoliko godina sa izuzetnom snagom uma i volja nastavlja sa svojom najboljom predstavom koja u šahu godinama drži nešto više od četiri milijuna stanovnika Bosne i Hercegovine. U skladu sa veoma dobro poznatom jugoslavenskom serijom: "Đekna još nije umrla, a ne znamo kad će" bh. šestorka snima Bog zna koji nastavak svoje serije: "Još se nismo dogovorili, a ni Bog ne kad ćemo". Kada ih stavite pred novinare i narod svi samouvjereno ponavljaju kako nije u pitanju borba za fotelje, nego je u pitanju borba principa i borba za običnog čovjeka. I dok tako Dodik, Čović, Ljubić, Tihić i Lagumdžija pokušavaju da nadmudre onog drugog ili trećeg, dok sanjaju na kojoj će poziciji sjediti i koje će krve grupe biti ministar vanjskih ili untrašnjih poslova, oni koji su im dali glasove prije više od godinu dana su gladni, bosi, žedni i samo čekaju dan kada će biti spušteni dva metra pod zemlju. Svakodnevno se širom zemlje više ljudi u javne kuhinje da bi dobili porciju kakve takve hrane i koricu kruha kako bi preživjeli do osvita nove zore. Djeca se odgajaju u uslovima koji su ne hiljadama nego milijardama puta teži i neshvatljiviji od onih u kojima je odrasla moja generacija tokom posljednjeg rata, odgajaju se uslovima najteže bijede i jada koji se ne mogu mjeriti ni sa onim što se dešavalo u danima dok je Karadžićeva, Bobanova ili bilo čija druga haranga harala Bosnom i Hercegovinom i svakodnevno bh. gradove zasipala stotinama ili hiljadama granata. Fabrički pogoni su zamijenjeni tržnim centrima, kulturni objekti su postali dio stalne postavke u muzeju "Zaboravljena BiH od Kulina Bana do današnjih dana", zatrto je sve ono što je nekada činilo BiH i što je u stvarnosti predstavljalo BiH na domaćem, regionalnom i svjetskom planu. Dok ja kao i mnogi drugi komentatori svojim riječima slikam turobne slike Bosne i Hercegovine zemlje za koju se nisu borile hiljade njenih istinskih patriota ova grupa ljudi koji su najviše našom greškom dobili povjerenje na posljednjim izborima se bai pitanjima: "Koje će nacionlnosti biti šef Vijeća ministara?" te "Koje će nacionalnosti biti ministar vanjskih poslova?". Da je kojim slucajem u pitanju normalna zemlja ova pitanja bi imala veoma jednostavan odgovor. Na spomenutim pozicijama bi sjedili oni ljudi koji su dobili najviše glasova ili barem oni koji su svojim prethodnim radom zaslužili da bude imenovani na tu poziciju. U BiH je to nemoguće jer su "nacionalni interesi" važniji od bilo čega drugog, a niko neće da kaže da u pitanju nisu "nacionalni" nego privatni intresi pojedicana koji planiraju kako da isprazne državne kase u vlastite džepove po što povoljnijim uslovima. Sve do onog trenutka dok za premijerski sto ne sjedne jedan od ovih lidera, nego bude u Sarajevo slao svog najboljeg konja za utrku, mjesto državnog premijera će imati istu važnost kao i funkcija voditelja područne osnovne škole negdje na jednoj od bh. planina ili u nekom od udaljenih zaselaka. Ništa manje nije značajno mjesto ministra vanjskih poslova BiH koji bi trebao voditi jedno od najsmješnijih ministarstava vanjskih poslova na zemljaskoj kugli od kada je diplomacija izmišljena. Prvo BiH ne posjeduje diplomaciju nego posjeduju grupu polupismenih podobnika koji su skupljeni po babi i po stričevima i poslani u svjetske ali i regionalne centre ne da predstavljaju svoju zemlju nego da je sramote i ponižavaju na sve moguće, najgore načine. Dok ozbiljne zemlje u BiH šalju amabsadore koji govore jezicima naroda BiH, naši amabsadori zbog čijeg šefa već godinu i nešto dana država nema Vladu za sobom i na najobičnije događaje vuku tri ili četiri prevodioca kako bi se mogli sporazumjeti sa svojim kolegama iz diplomatskog kora ili sa lokalnim gostima. Uopšte ne vidim potrebu da se brinemo oko tog položaja, samo treba odabrati jednog kandidata sličnog sadašnjem ministru i sve će biti riješeno niti će njegovi naredbodavci niti će njihovi protivnici biti zadovoljni s njim, a svi će moći ostvariti svoje vanjsko-političke ciljeve bez problema. U međuvremenu političkim vođama koje nikako da shvate kako se gradi mir i jedno stabilno moderno društvo u rasturanju onoga što je nekada bila Bosna i Hercegovina se pridruže vjerski i javni radnici sa svojim odavno isprofanisanim stavovima i idejama. Bez imalo razmišljanja, u istom cilju zaštite "nacionalnih interesa", ova grupacija sustavno pogrijava netrpeljivost i stvara nove animozitete među svim generacijama onih koji žive u Bosni i Hercegovini. Na jednoj strani bošnjačke "interese" aktivno zastupa Islamska Zajednica sa novoformiranom BANU, srpsku stranu predstavlja ANURS, a ponekad se jave i oni tobožnji intelektualci koji su nezavnisni a kad progovore kao da iz njih priča Dragan Čović podpomognuti Crkvom i kardinalom Puljićem. Razočaravajuće je gledati ljude koji bi trebali biti glasnici mira i dobra, suživota i uzajamnog poštovanja, kako beskrupulozno svojim riječima uništavaju nasljeđe Bosne i Hercegovine koja je građeno još od vremena kad je Bilinim poljem hodao Kulin-ban a vjerovatno i prije toga. Lete okolo fetve i fermani kao papirni avioni bez jasno cilja i smjera, opet zarad "nacionalnih interesa", na njih dolaze odgovori koji samo uzrokuju nove antagonizme i tjeraju BiH i beznađe zbog nepromišljenosti šačice onih koji zaboravljaju da se tu nalaze da promijene stanje na bolje, a ne da ga prave još gorim. Iako o tome nisam mislio pisati moram kazati nekoliko riječi o sljedećoj temi. Nedavno na stranicama bh. medija iz ovih grupacija razgovaralo i o mom rodnom Mostaru, njegovom Statutu i uređenju, o povratnicima i njihovim pravima te o trećem enitetu i stolovanju hrvatskog naroda u Mostaru. Ne mislim da je muftija Smajkić koji se javnosti obratio otvorenim pismom u krivu kada kaže da je stanje katastrofalno, neizdrživo itd. Stanje jeste takvo, ali medalja koji je on oslikao u svom pismu ima dvije strane. Prvo u Mostaru nisu ugroženi samo Bošnjaci, kako piše muftija, ugroženi su i Srbi koji nisu pristali da se povinuju željama i idejama nekada Karadžića danas Dodika, Hrvati koji nikada nisu pristali da budu Bobanovi, Tutini ili Čovićevi i najugroženiji su oni koji nisu prihvatili da budu ničiji nego da ostanu svoji nezavisni i ponosni građani Mostara i BiH. Kada je u pitanju mostarski Statut kao i svi ustavno-pravni ili dokumenti koji uređuju stanje u jednoj cjelini on nije savršen i daleko od toga da je ikada bio. Od trenutka kad ga je onaj nesretni Paddy Ashdown donio taj Statut nije nikome odgovarao jer je mijenjao trenutno stanje i mijenjao je trenutne podjele po klanovima koje su vladale u gradu. Nikada nije ispunio svoju namjenu jer lokalnim moćnicima nije odgovaralo da ga implementiraju nego su na ovaj način odlučili zadržati moć u svojim rukama i nahijama glumeći kao da rade nešto na razini grada. Iako znam da će mi mnogi zbog ovoga prigovoriti moram kazati kao neko ko je u posljednjih desetak godina pomno pratio dešavanja u Mostaru, muftija je zadnji koji bi trebao govoriti o Statutu jer njegov lični rekord po ovom pitanju nije jedinstven i nikada nije zauzeo jedinstven stav po pitanju Statuta. Kako je vrijeme prolazio on je u nekoliko navrata šetao od podrške do protivljenja, od zahtjeva za povratkom opština do borbe za današnje uređenje Mostara, ako ne vjerujete meni pogledajte u arhive dnevnih listova i sve će vam biti jasno. Još jedan od razloga zašto se Mostar nalazi u ovakvom stanju leži i u činjenici da su dva najjača vjerska lidera, muftija Smajkić i biskup Perić, konstantno imali i imaju uticaj na lokalne političare i na njihove odluke koje su donošene od 1991 do današnjih dana i često smo bili svjedoci javni i polu-javnih sastanaka koje su održavali s lokalnim političkim moćnicima a onda preko hutbi, homilija ili drugih obraćanja usmjeravali narod u kojem se smjeru trebaju kretati. Spomenuti su i povratnici na teritoriji Hercegovine i spomenuta su njihova prava. I baš kao što sam i očekivao po ko zna koji put u zadnjoj deceniji krik je bio snažan, jak i solidno artikulisan, ali je otišao u prazno. Otišao je u prazno jer ljudi iz onih područja koja je u svom pismu spomenuo muftija, a i neki u komentarima na pismo, nikada nisu ni imali namjeru da se vrate u svoja bivša prebivališta. Nisu tu toliko problem ni sigurnost ni obnova kuća ni mogućnost zaposlenja, nego je problem to što se velika većina njih dana dobro uhljebila u Mostaru ili nekom drugom većem gradu, konačno žive na asfatlu i rade u modernim kancelarijama pa im se ne da da se ponovo vrate na babovinu ili ćaćevinu i da obrađuju zemlju ili da se bave onime čime su se bavili do 1991 godine. Vjerujte mi kao novinar sam obišao brojna povratnička mjesta u Hercegovini i vidjeo sam one koji su se vratili, tamo su samo oni koji nisu bili u prilici da se namjeste u neku državnu firmu ili da se uguraju u politiku pa da na taj način "odgode" povratak u ranije mjesto prebivanja. Još uvijek se vrlo dobro sjećam predstavnika povratnika u Gacko, Nevesinje, Stolac i Čapljinu koji su preko medija sipali paljbu po svima i svakome zbog nemogućnosti povratka i koje čega, a onda bi se nakon ugašenih kamera vratili u stanove i kuće u Mostaru i tamo nastavili živjeti. Ni danas nisu zamijenili Mostar starim ognjištima, a neki i danas predstavljaju povratnike, ja bih prije rekao da presdstavljaju one koji ostaju nego one koji se vraćaju. Priča o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu je toliko puta ispričana, da mislim da je i djeca u vrtićima znaju napamet ponoviti u najmanje desetak verzija. Ali ću reći samo ovo isto onoliko koliko hrvatski političari od Mostara žele napraviti stolni grad, toliko i bošnjački lideri žele da ga pretvore u svoju prčiju koju bi muzili koliko im je volja. Opet su to oni "nacionalni interesi". Ali nije samo Mostar želja političara, tako i sa Sarajevom i sa Banja Lukom i Trebinjem i Tuzlom isto se pokušavalo i u Brčkom tako da mostarski slučaj nije jedinstven u BiH. Balkan ne može bez mitova i mitoloških dešavanja, pa smo tako od Kosovskog boja došli do mostarskog stolovanja i mostarske pretvorbe u ovo ili ono. Nadam se da će doći dan u kojem će konačno političari i vjerski lideri uvidjeti da građanima Mostara nije važno da li se grada smatratra hrvatskim, bošnjačkim, srpskim ili pak da pripada vanzemljacima nego da im je važno mogu li u tom gradu ostvariti svoja najosnovnija prava. Danas ih ne mogu ostvariti jer bilo gdje da odu ili nemaju odgovarajuću "krvnu grupu" ili nisu u milosti vjersko-političkog establishmenta pa su onda stigli na listu nepodobnih. Još jednom po ko zna koji put sam naslikao turbnu sliku Bosne i Hercegovine, nekad ponosne i hrabre zemlje, danas nečeg što je samo prazna ljuštura onoga čime smo se nekada ponosili i dičili. Sliku jedne zemlje i njenih ljudi koji su žrtve vlastite nesposobnosti ili nemogućnosti da shvate da dok oni ne promjene svoje stanje niko im ga neće promijeniti. Čini se da su upravo oni ostavili prostor šestorki i kleru da se bahato igraju onime što su gradile generacije i generacije najboljih sinova Bosne i Hercegovine i za što su svoje živote položile hiljade istinskih patriota i ljudi kojima je Bosna i Hercegovina bila u srcu i mislima kada su išli da se suprostave njenim rušiteljima. Nadam se da ću jednog dana moći opisivati Bosnu i Hercegovinu u nekim potpuno drugačiji jezičkim slikama i izražavati nadu u neku blistaviju budućnost.

Tada napisah:

Nakon što je njemačka kancelarka Angela Merkel ove sedmice prošla Balkanom uzduž i poprijeko mnogi su sami sebi, ali i cjelokupnoj javnosti, postavili pitanje: Zašto je zaobišla BiH na svojoj balkanskoj turneji?

Ovo pitanje ima nekoliko odgovora i više su nego očiti, ali odmah nakon što njih dostignemo nadolaze nova pitanja na koja će odgovore morati ponuditi oni koji su odgovorni za njen nedolazak.

Kancelarka Merkel je jednostavno zaobišla zemlju koja nema funkcionalnu državnu Vladu i funkcionalan sistem uprave s kojim bi trebala ostvariti saradnju i razgovarati o evropskoj budućnosti, usvajanju novih regulativa koje bi bile usklađene sa evropskim propisima ili o datumu početka pregovora između Evropske Unije te Bosne i Hercegovine. Kao iskusna političarka, a i naučlnica, jasno je razlučila da bh. vlast onakva kakva je danas nije vrijedna ni njenog vremena niti novca poreskih obveznika koje bi potrošila za onih nekoliko sati koje bi provela u Sarajevu. I ovde ne mislim samo na novac njemačkih nego i bh. poreskih obveznika koji bi trebali izdvojiti masna sredstva da se pobrinu za njenu i sigurnost onih koji bi doletili s njom u Sarajevo. Vjerovatno je shvatila, ili bolje rečeno pametno savjetovana, da ne dolazi na razgovore s trojcem iz crvene zgrade jer je to bespoličarenje nulte kategorije. Sjediti u sobi s trojicom ljudi koji se ne mogu dogovoriti oko najjednostavnijih stvari, a kamoli oko najvažnijih stvari za državu, i pretvarati se kako su razgovarali o nečemu pametnom nije pametno niti je produktivno na bilo koji način ili zbog bilo čega.



Od sastanka sa Špirićem bi imala još manje koristi. Premijer u tehničkom mandatu koji ne može donositi zakone, niti može promijeniti išta u sadašnjem stanju u kojem se zemlja našla i nije baš poželjan sugovornik za nekog njenog kalibra. Također na osnovnu prethodnog iskustva zna da Špirić ne smije usta otvoriti dok ne pita Dodik da li smije pričati, a ona čini se nije bila raspoložena da se susreće sa svim "liderima" pojedinačno jer bi joj za to trebala ne sedmica nego možda i mjesec dana uključujući i one koji predstavljaju međunarodnu zajednicu.

Da se sastanu da razgovaraju o Evropskoj Uniji i približavanju Bosne i Hercegovine ovoj organizaciji predstavljalo bi učešće Merklove u bosanskom teatru apsurda, pošto se o približavanju ne može govoriti ni u teorijskim šansama. Nakon ove godine dana bez vlasti i bez efektivnog rada na onome što se od BiH zahtjeva da bi ušla u EU odlazak prvih ljudskih bića i sretan dolazak na Mars izgleda mnogo izglednije. A kako sada stvari stoje i razmak između Bosne i Hercegovine i EU je približno jednak onome između Zemlje i Marsa.

Identična političkoj situaciji u BiH je i ekonomska situacija koja je prema svim medijskim izvještajima bila jedan od njenih glavnih prioriteta tokom posjeta Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori tako da opet nije imala o čemu razgovarati s ljudima u Sarajevu. Kako su prenijeli srbijanski mediji tokom sastanka s premijerom Cvetkovicem je razgovarala o funkcioniranju preko 200 kompanija koje su pokrenute njemačkim parama i preko 20.000 zaposlenika koji rade u tim kompanijama. U BiH toga na žalost kancelarke Merkel, ali i stanovnika BiH, nema jer su naši političari zauzeti pregovorima o foteljama umjesto da budu zauzeti onime što bi im kao izabranim predstavnicima naroda trebao da bude posao.

I tako dok se Josipović, Kosor, Tadić, Cvetković i ostali susreću sa svjetskim liderima, glumcima i ljudima koji danas nešto znače u svijetu, bh. "lideri" će se idalje sastajati sa vršiocima dužnosti, zamijenicima zamijenika i trećerazrednim pomoćnicima vodećih ljudi. Sastajat će se s onima koji su u Sarajevo poslani samo kako bi bh. političare i njihove dječije igre "skinuli s vrata" i ušutkali ih na narednih nekoliko mjeseci. Crna rupa čini se ostaje crna rupa.

Protekle sedmice engleski servis Al-Jazeera mreže je u okviru redovnog programa emitirao posljednju u nizu emisija iz programa "The Cafe", koji tretira teme važne i krucijalne za svjetske gradove i društvene zajednice, javnosti predstavio prvu od dvije emisije posvećene Bosni i Hercegovini. Tako su se uz voditelja Sami Zeidana u jednom od sarajevskih kafea našla nekolicina lokalnih političara, stručnjaka za vanjske poslove i sigurnost te umjetnika. Namjera ovog programa jeste da rasvjetli probleme te da unaprijedi razumijevanje tih problema u svjetskoj javnosti ili barem u onim područjima koja nemaju široko znanje o dešavanjima u kriznim oblastima. Ipak kako se to često dešava kad je u pitanju Bosna i Hercegovina te Zapadni Balkan umjesto jedne kulturne i nadasve informativne rasprave iz koje bi se mogli izvući zaključci o tome kakva je budućnost Bosne i Hercegovine i njenog društveno-političkog razvoja.

Zeidan je u svoju emisiju pozvao Veselina Gatala, Emira Suljagića, Radomira Kuzunovića, Bojana Stanića, Denisu Sarajlić, Damira Nikšića te Sanju Mihajlović. Svaka od predstavljenih strana iz bh. političko-društveno-nacionalne linije je i u ovom slučaju ostala na ranije zacrtanim linijama nacionalističko, političko interesnih stajališta dodajući tome liniju balkanske nesposobnosti da prihvati drugog i drugačijeg kao partnera. Glasovi koji su pak došli s one strane koja se smatra neutralnom ili građanskom u ovoj emisiji, a i brojnim prije toga je izgledala, kao glas sa druge strane univerzuma a ne sa druge strane dijaloga.

Tako je ponovo samodopadni i samovjereni Veselin Gatalo, čovjek kojeg je Mostar tokom posljednjih nekoliko godina upoznao u više verzija i prezentacija, još jednom pokušao dokazati teoriju zavjere protiv njega i onih koji razmišljaju kao on. Znate to je ona teorija zavjera koja je uperena protiv navodno jedino iskrenih i jedino ispravnih predstavnika srpskog naroda u Federaciji, onih koji su odjednom otkrili da pripadaju velikoj naciji kvazi socijaldemokrata vođenih voljenim liderom Miloradom Dodikom. Onih koji su nekada bili predstavnici grđanske misli i riječi, a danas predstavljaju razmišljanja i djelovanja onih kojima je najmanje važno da se sačuva BiH u bilo kojem obliku. Po ko zna koji put smo čuli teorije o jeziku, naciji, pravima, budućnosti i političkom djelovanju koja su bila totalno jednostrana i usmjerena u cilju onih ideja koje slijepo slijede. Gatalo je imao svesrdnu i neskrivenu pomoć od strane Radomira Kuzunovića koji je na sve načine pokušao dokazati da strana koju na (ne)sreću Bošnjaka predstavljao ministar obrazovanja KS-a Suljagić jeste ona strana koja je zaslužna za sve probleme koji su se nagomilali u proteklih dvije decenije.

Ako tu dodamo Stanića koji je u ovoj emisiji nominalno predstavljao hrvatsku komponenetu bh. društva jasno je da kriza koja je nastala nakon oktobarskih izbora neće biti zadugo okončana. Stanić je javnosti na uvid ponudio već poznata mišljenja HDZ-a prema kojima niko osim njih, i baš njiih predvođenih Draganom Čovićem, ne može biti predstavnikom hrvatskog naroda. A isto tako da ne može biti učesnikom razgovora o budućnosti ako nije prethodno dobio podršku od nekadašnjeg Jugoslavena, danas većeg Hrvata i od samog Franje Tuđmana. Stanića po godinama možemo smatrati relativno mlađom generacijom hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, međutim po ideologiji nije daleko od onih koji su taj narod predstavljali u 90-tim.

Šta reći o (ne)sretnom Emiru Suljagiću? Čovjek nosi akademsku titulu, trebao bi biti liderom u jednoj od najvažnijih društvenih oblasti, a to je obrazovanje, koje bi trebalo izgraditi novu zdravu populaciju koja bi mogla graditi jedno bolje društvo. Suljagić bi trebao biti osoba koja će svojim istupom graditi komunikacijske kanale i uspostavljati nove modele komunikacije, ne samo zbog političke nego i akademske pozicije koju zauzima voljom svoje partije, i birača koji su mu dali glas na proteklim izborima. Trebao bi biti glasom razuma u onim momentima kada se nađe face-to-face s ljudima poput Gatala, Kazunovića ili Stanića. U The Cafe nastupu često mi se činilo da je bio i gori od njih trojice zajedno. Njegov nastup, govor tijela, i komunikacijske vještine nisu pokazale ni dio od onoga što bismo očekivali od čovjeka koji bi jednog dana mogao zasjesti na katedru jednog od bh. Univerziteta.

Suljagić je još jednom javnosti pokazao na koji to način SDP, ali i većina naših političara, nastupa prema političkim protivnicima. Arogantno, ultra-subjektivno, narcisoidno i više nego očitim nepoštovanjem. On je kao i onih koji su se našli pred njim u ovoj situaciji dokaz da bh. političkoj i društvenoj sveni treba jedan novi kurs koji će graditi kulturu dijaloga i poštovanja prema političkim protivnicima bez obzira da li se slagali s njihovim stajalištima ili se ne slagali. I kao što sam to već nebrojeno puta napisao sve dok se to ne desi, BiH se neće pomaknuti naprijed niti će postati jedno bolje okruženje za svoje građane.

I upravo dok se to ne desi ljudi poput Damira Nikšića će imati priliku da svjetskoj javnosti pošalju poruku "običnih" građana koja glasi: nemamo novca, borimo se s recesijama i krizama, ekonomija nam je odavno crkla, a političare baš briga što ćemo i mi crknuti jer su se oni dobro uhljebili. Njegov će glas predstavljati one koje nije briga kako im se jezik zove, ko im je vođa ili ko im je premijer nego koliko novca imaju novca na raspolaganju i koliko mogu pružiti svojoj porodici za svakodnevne potrebe.

Naredna emisija u kojoj će Zeidan razgovarati sa svojim sarajevskim gostima mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine koji će imati šansu da iskažu svoje stavove o budućnosti, ali sam poprilično siguran da se neće razlikovati od onih koji su izneseni u prvoj emisiji.

Neformiranje vlasti na državnom, nacionalnom ili federalnom nivou kako god ga mi zvali u svakoj normalnoj državi bi nakon prvih stotinu dana od održanih izbora izazvalo raspisivanje novih izbora ili barem tektonsko preslagivanje političkih partija kako bi se došlo do parlamentarne većine. Ipak kako Bosna i Hercegovina ne spada u takve zemlje na dobrom je putu da uskoro proslavi prvu godišnjicu od kako nema formiranu vlast, a po svemu sudeći nikom se ne žuri da je formira, a još manje da se pobrinu za potrebe običnih građana. Varnice frcaju na nekim drugim frontovima, na frontovima na kojima se koriste sva moguća oružja i oruđa, a najviše mediji kako domaći tako i oni međunarodni. Umjesto da je predmetom pozitivnih rasprava u medijskim programima, Bosna i Hercegovina je posljednih nekoliko mjeseci predmetom negativnih rasprava i rastućih dilema kamo se zemlja kreće?

Ako bismo sudili prema slikama onih koji se nalaze u medijskim izvještajima kreće se u smjeru 1992. godine te samo čekamo da jednog dana ponovo čujemo „Radovana Karadžića“ kako nekome prijeti nestankom i paklom s govornice državnog Parlamenta. Od svih njih počev od dvojca Lagumdžija-Tihić, preko Radončića i satelita, te sve srpsko-hrvatskog trojca predvođenog šefovima Dodikom, Ćovićem i Ljubićem već mjesecima nismo čuli ništa niti normalno niti pozitivno kada je u pitanju formiranje vlasti. Jedino oko čega su se, barem se tako čini, dogovorili jeste da će se na čelu Vijeća Ministara nalaziti Hrvat. Ali da sve ne bi bilo dobro i koliko toliko pozitivno pobrinuli su se brojači krvnih zrnaca koji opetovano ponavljaju da je neko dovoljno ili nedovoljno velik, mal, čist, legitiman ili rentabilan Hrvat da bi zasjeo na tu stolicu. Tako da u ovom pogledu zemlja brzinom svjetlosti klizi prema provaliji koja će se progutati još jednom i nepovratno je zadržati na dnu balkanske crne rupe koja guta živote građana Bosne i Hercegovine od 1992. godine.

Da političarima ne bi bilo dosadno i da se ne bi umorili od vlastitih opetovanih izjava pobrinuli su se lideri triju najjačih vjerskih zajednica svojim medijskim ispadima, ne istupima, te svekolikim aferama koje su se vezivale uz njihova imena proteklih mjeseci. Kako sam o istupima lidera Islamske zajednice već pisao samo ću spomenuti kako je u posljednjih nekoliko dana prvo postao glasnogovornikom Ejupa Ganića, koji je nekim čudom ostao nijem jer ga je navodno srbijanski predsjednik Tadić napao u Sarajevu, pa je onda postao glasnogovornikom svih muslimana u svijetu zbog Dodikovih izjava. Naime Reis-ul-ulema Cerić je vjerovatno očekivao da ima pravo lupati po svačijoj glavi i kritizirati svakog, a da zauzvrat ne dobije odgovor iste ili srazmjerno jače kontra snage. Reis je čini se zaboravio da je Dodik davno naučio Njutnove zakone pa najčešće koristi treći koji kaže kako svaka akcija izaziva reakciju, pa tako i Rijasetova saopštenja o svemu i svačemu mogu i biće sukobljena sa identičnim iz Republike Srpske. Nimalo dobro za popravak stanja u zemlji, a to je još manje dobro za povratnike u RS kojima će to Dodik naplatiti nekim novim zakonom o oduzimanju nečega vrijednog ili barem onoga što im je nekada pripadalo.

Nadbiskup vrhbosanski, Vinko kardinal Puljić, nadaleko poznati svjetski prvak u ekstremnim promjenama mišljenja i promjenama pola prema kojem se okreće u svojoj podršci političkim liderima hrvatskog naroda. Debljina Biblije se ne bi mogla mjeriti s debljinom arhive u koju bi složili sva njegova lutanja od podrške i hvalospjeva liderima HDZ-(ova) do navodne osude za stanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nekada zdušni podržavatelj politike koju su vodili Tuđman, Boban, Šušak i ekipa, pa kasnije Jelavić i kompanija, pa Čović i ekipa danas im navodno prebacuje kako su doveli hrvatski narod u nepovoljan položaj. Baš kako napisah nedavno u jednom komentaru na Facebook-u, a na njegovu izjavu o tome kako Inzko svira kako drugi skladaju, interesuje me prema čijim to on notama svira u posljednjih dvadesetak godina jer je bezpogovorno podržavao preseljavanje bosanskih Hrvata iz Posavine i Srednje Bosne u Hercegovinu, pa je onda podržavao i njihov ostanak u Hercegovini, a danas se žali da im je loše stanje u zemlji. Dotični je baš kao i njegov kolega iz Islamske zajednice žestoko raspalio po onima koji su se usudili koristiti mozak i svoje vlastito razmišljanje, jer naravno ni njemu to ne odgovara jer bi se stanje u Bosni i Hercegovini moglo promijeniti ukoliko ljudi počnu koristiti vlastiti mozak, a ne njihove mozgove. Tako da je hrvatska nacionalna komponenta baš kao i druge dvije nastradala totalno.

I da ne zaboravim spomenuti njihova omiljenog kolegu iz Međurelijgijskog vijeća, višestrukog prvaka u lažima, podvalama, prevarama i obamanama, dobro prijatelja svih mogućih i nemogućih ratnih zločinaca. Vasilje Kačavenda, vladika zvorničko-tuzlanski (iako u Tuzli nije bio još od vremena kad su zemljom hodali posljednji Bogumili op.a.) se još jednom suočio sa optužbama za pedofiliju i nedozvoljene radnje, ali kako još niko ništa nije uspio dokazati njegovo preosveštenstvo će još malo uživati u blagodatima vladičanskih dvora. On je naravno tu i da vjerno podrži sve što kažu iz banjalučkih političkih dvora idalje se nadajući da će mu Dodik dodijeliti nekakvu basnoslovnu penziju koja bi bila „dostatna“ njegovom životnom standardu.

Tako se naša država koja baštini hiljadu godina državnosti i života u parlamentarnom sistemu nalazi u nekoj vrsti teo-demokratije koja sve njene građane bez obzira na vjersku, nacionalnu ili pak političku pripadnost odvodi lagano dovraga, bez snažnih šansi za povratkom na pravu traku kretanja. Eh, dok se teo i deo dogovore grobna mjesta će primiti još par hiljada državljana BiH neki će preseliti od sekiracije kako da prežive naredni dan, a neki će jednostavno preseliti u vječna lovišta zbog gladi i nemogućnosti da sebi omoguće koricu kruha, dok teo i deo „stručnjaci“ žive na visokoj nozi.

Pa dobro narode zar vam nije dosta da vas iskorištavaju i izrabljuju? Zar vam nije dosta života u balkanskom Iranu?

Bošnjački političko-vjersko-naučni establishment ovih dana se umjesto važnim problemima stanovnika Bosne i Hercegovine koji pripadaju njihovoj nacionalnoj skupini zaokupilo „najvažnijim“ problemom vjeronaukom. Nema onoga ko nije u proteklih nekoliko dana dao svoje mišljenje o ovom pitanju i o tome šta je ispravno, a šta je negativno, vezano za instrukciju koju je školama i njihovim vodećim ljudima uputio ministar Emir Suljagić. Kako je to bilo i za očekivati najglasniji su bili dvojac s čela Islamske zajednice (Cerić i Spahić), njihova glasila (Preporod, Avaz i stranica Rijaseta) te čitava bolumenta njihovih satelita koji su se propisno istresli na suprotnu stranu. Na drugoj strani su se našli svi oni koji ne razmišljaju kao spomenuta gospoda i koji žele neko drugačije društveno uređenje i školski sistem koji u sebi ne bi sadržavao vjeronauku kao predmet, nego je preselio u institucije koje bi se i trebale s njom baviti u prvom redu.

O Cerićevim besmislicama koje je izgovorio u Blagaju na Mevludu već sam pisao i rekao sam mislim dovoljno, iako je i to bilo puno. Samo nekoliko dana poslije njega se preko web-stranice Rijaseta oglasio Muhamed Velić koji je u svom tekstu pozvao na izdavanje fetve protiv ministra Suljagića kojom bi mu se uskratilo pravo na dženazu. Mnogi su ostali zapanjeni ovim pozivom, koji se bi se mogao opisati kao Khomeinijevski, to ipak nije prvi put da se takva ideja razmatra ili pak da se koristi od strane službene Islamske zajednice. Prva takva fetva je još 1993. potpisana od strane muftije bihaćkog Hasana Makića, a šutnjom aminovana od strane Reisa i Rijaseta, a iskorištena je protiv pripadnika Abdićeve Autonomije u Krajini. Makićeva fetva ipak nije izdana u mjestu koje je bilo i jeste sjedište njegova muftiluka nego u sigurno udaljenoj Zenici gdje je provodio vrijeme dok su se krajišnici borili protiv Abdića i njegove ekipe. Ovakvi potezi na zloupotrebu fetve samo pokazuju da ni strana koju zastupa Islamska zajednica nije baš nevine te da i u njoj postoji onih čija je indoktrinacija pojedinim idejama previše jaka da im je zamaglila um i vid.

Baš kad sam se nadao da će Ismet Spahić propustit šansu da se oglasi i da će prešutjeti pojedina dešavanja, on je iskoristio mimber Begove džamije da zapanji javnost svojim izjavama. Spahić nanovo svoje „stavove“ obrazlaže uz pomoć njemu najdraže forme „rekao mi jedan...“, „rekao mi jednom...“, što je potpuno bespredmetno komentarisati jer znamo šta takve priče znače i kakvu poruku šalju onima koji ih slušaju. U ovoj epizodi korištenja mimbera i džamija za ono što nije njihova uloga, a to je propaganda odsno blaćenje onih kojih ne misle kao vi, zamijenik reisa je izmislio tzv. „neo-komunizam“ kao epoholanu prijetnju Bošnjacima. Njemu bi kao i drugima trebalo biti jasno da ono što zagovara ministar Suljagić nije neo-komunizam ili „obični“ komunizam nego nešto što je praksa svugdje u svijetu. Ta praksa je jasna i glasna, vjera nema prostora u javnim školama koje su finansirane budžetskim sredstvima i tačka. Za to postoje osnovne i srednje škole koje su vođene od strane vjerskih zajednica i njihov rad je regulisan posebnim zakonskim aktima i niko ne dira u njihovo pravo da podučavaju vjeronauku i škole vode po vjerskim načelima. Uvaženi bi trebao narod prestat plašit mogućim hapšenjima jer se ni on ni oni koji čine čelništvo Islamske zajednice sigurno neće naći iza rešetaka zbog svojih izjava, dosada su ih dali toliko da su ne hiljadu nego milijun puta mogli završiti iza rešetaka da ih je neko mislio hapsiti.

Eh sad da pređemo na drugu stranu terena koja isto tako poprilično puna kukolja i pogrešnih ideja. Iako je Suljagićeva ideja vjerovatno bila inspirisana time da otkloni razliku između dvaju grupa djece, od kojih jedna ima vidnu prednost i druge koja je zakinuta, njegovi su samari bili mnogo brži od konja. Prva greška je bila vrijeme u kojem je odlučio da napiše svoju instrukciju, a to je kraj školske godine, druga je bila pogrešan politički moment (iako u Bosni i Hercegovini nema ispravnih op.a.) u kojem se odlučio na ovaj potez. Ishitrenost njegove odluke pokazuje da je kao mlad i obrazovan, ali politički neiskusan, čovjek pokušao da se u prvim mjesecima rada uhvatim u koštac s problemima i da ih riješi na način kako bi se to uradilo u normalnom svijetu, ali nažalost BiH to nije. BiH još zadugo neće biti u ravni sa ostatkom svijeta jer da se izgradi jedno društvo potrebno je mnogo više nego li prazne riječi na papiru, a sve dok u javnom životu sve bude određivano na minderima neće biti ni društva ni pozitivnih procesa po građane.

Strana koja podržava ministra Suljagića je pogriješila u tome, što znajući kakva reakcija slijedi od strane Islamske zajednice, nije pametnije reagirala i drugačije artikulirala svoje stavove te na jedan koliko toliko artikulisan način predstavila pozitivna iskustva iz ostatka svijeta, umjesto da je nervozno reagovala na tvrdnje koje su došle s druge strane. Time su samo oslabili svoju poziciju i još više ugrijali usijane glave na svojoj i drugoj strani da se nastave sukobljavati preko leđa onih koji su najmanje krivi, a to su djeca.

Ipak jednim segmentom cijele sage sam u potpunosti iznenađen, moram priznati, pozitivno. Naime u subotnjem Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem dvojica gostiju, dr. Hodžić i akademik Filipović, su me iznenadili svojim osudama istupa Mustafe Cerića u Blagaju. Iznenađen sam zbog toga što je dr. Hodžić jedan od rijetkih uposlenika Islamske zajednice koji je smogao snage da javno osudi istup Cerića i da njegove riječi nazove pretjeranima. To je istup koji zaslužuju pažnju i pohvalu jer pokazuje da se ispod površine koja slijepo slijedi i papagajski ponavlja sve ono što se kaže iz sjedišta Rijaseta postoji i ona grupa koja ne razmišlja tako i stvari vidi jednim drugim očima.

Filipovićevim stavom sam iznenađen jer je to čovjek s čije sam stavove često oštro napadao i osporavao, a on je jedan od najglasnijih pobornika Cerićevih mnogobrojnih ideja koje su naširoko promovisane preko Avaza. Ovo protivljenje Cerićevim stavovima vidim kao jednu kratku epizodu neslaganja koja će uskoro nestati, ali je veoma lijepo vidjeti akademika da izađe iz mentalnog kruga jedne ideje i kritički progovori o istom.

Priča oko vjeronauke u školama još nije gotova i svi ćemo mi sigurno ispričati ili napisati još mnogo oko nje, ali mislim da ima dovoljno vremena do septembra i nove školske godine da se cijela stvar raspravi hladne glave i da se nađe najbolje rješenje za cijeli problem.

„Rektor Univerziteta Džemal Bijedić, dr. Ahmed Džubur, i četvoro prorektora su podnijeli ostavke zbog problema finansiranja ovog Univerziteta od strane kantonalne Vlade“, je parafrazirana vijest koju su desetine medija objavile ove subote. Kako smo doznali dr. Džubur, u mostarskom naselju Donja Mahala poznatiji kao Paša, odstupio je s ove značajne akademske dužnosti jer se nije mogao izboriti s političkim nasilnicima te ostvariti svoje planove za unapređenje Univerziteta i njegov konačni oporavak. Ova odluka nije samo veliki gubitak za Univerzitet nego i za cijelu akademsku zajednicu jer su s njegova čela otišli ljudi koji su konačno nešto mogli promijeniti i pokrenuti akademsku zajednicu Mostara u pozitivnom smjeru.

Prema prvim špekulacijama (koje su prema mom mišljenju veoma blizu istine) iza opstrukcija prema Univerzitetu „Džemal Bijedić“ stoji prvi udarnik SDA u kantonalnoj Vladi, Esad Dželilović. Sve(ne)prisutni ministar obrazovanja drug Dželilović već godinama kako smo vidjeli vedri, a više oblači, obrazovanjem u Hercegovini, a tamni oblaci su svakim danom sve gušći i gušći. Boljim poznavaocim prilika u Hercegovini i nije toliko teško zaključiti zašto se dešavaju ovakve stvari i zašto predani akademski radnici, studenti i prateće osoblje Univerziteta danas ispaštaju onako kako ispaštaju. Ovaj obračun nije obračun Dželilovića i Džubura, ministra i rektora, nije sukob oko Vladine politike i politike menadžerskog tima, nego je sukob između SDA i SBiH-a za premoć nad finansijama ove instuticije, premoć nad umovima onih koji nose akademske titule i nad umovima onih koji trebaju tek da ih dostignu. Jedini problem zbog kojeg se Univerzitet Džemal Bijedić uništava jeste nemogućnost da se ostvari potpuna politička, finansijska i indoktrinacijska kontrola nad mjestom koje svakodnevno ugosti nekoliko hiljada mladih umova čiji bi glasovi dobro došli političkim partijama u bošnjačkom političkom korpusu Hercegovine.

Ovo nije prvi put da Dželilović i ekipa udaraju na Univerzitet, jer smo ne tako davno bili svjedoci, afere koja je namjerno izazvana na Fakultetu za poslovni menadžment. I tada je politika imala veoma veliki utjecaj na ono što se dešavalo i kako je cijela stvar završila, a ne mislim da se još uvijek završila jer se iza scene još uvijek vuku konci koji treba da izazovu novu krizu, samo je pitanje vremena kada će politici to odgovarati da učini i da jednostavno pokopa i fakultet i Univerzitet do kraja.

Zašto nekome više odgovara da Univerzitet nestane nego da radi? Pa iz proste činjenice jer su bošnjački političari oslijepili od svoje želje da budu vladajući i svemoćni pa im je sasvim nevažno ako im djeca ostanu bez škola i školskog sistema i ako se nešto što su gradile generacije Mostaraca ugasi samo da bi oni bili zadovoljni godinu ili dvije. Brojni od njih su stekli svoje diplome na tom Univerzitetu, a danas se prema njemu ponašaju kao prema najogavnijem čudovištu kojem treba odsjeći glavu i ostaviti ga na milost i nemilost vjetrometini političke borbe da ga dokrajči. Nemam ništa protiv Sveučilišta u Mostaru i njegovih kadrova jer se i oni kao i drugi u Bosni i Hercegovini trude da mladim ljudima pruže najbolje, ako se pak i njihovi lideri ponašaju kako politika svira onda je možda vrijeme da nastavnici razmisle koga biraju na čelne pozicije.

Još jednom po ko zna koji put bošnjački liderčići i njihovi poslušnici pokazuju da nisu dorasli funkcijama na kojima se nalaze i još jednom pokazuju da su najveća i neizbrisiva sramota svoje nacionalne skupine. Sramotno je ono što rade ne samo sa Univerzitetom nego i sa drugim instuticijama kulture u zemlji, nekada su balkanski prostori bili poznati po junacima na peru, danas su poznati po junacima u kriminalu i bezpoštednoj borbi za lične uskogrudne kratkoročne interese.

Žao mi je što dr. Džubur i njegove kolege odlaze s čelnih pozicija Univerziteta i nadam se da će ova ustanova ipak pobijediti političke pritiske i opstati. Ministar i njeogovi nalogodavci neka se srame svojih postupaka i svojih besramnih mizernih poteza.

Pitanje vjeronaučne nastave u sarajevskim školama već sedmicama puni naslovnice ili barem prve stranice bh. medija, izazivajući brojne kontroverze i rasprave na svim nivoima. Ipak najradikalniji stavovi po ovom pitanju došli su u nedjelju od samog poglavara Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine, Reis-ul-uleme Mustafe Cerića, na blagajskom Mevludu. Tom prilikom dr. Cerić je zaprijetio ukoliko ministar obrazovanja KS-a, Emir Suljagić, ne povuče svoju odluku o „izbacivanju“ vjeronauke iz liste predmeta koji ulaze u konačni prosjek ocjena zaprijetio nečime što je nazvao „sarajevskim proljećem“ koje je uporedio sa onime što se dešava u arapskom svijetu proteklih nekoliko mjeseci.

Uopšte ne želim raspravljati o tome da li je Suljagićeva odluka ispravna ili nije ispravna te da li vjeronauka treba biti u konačnom sistemu ocjena ili pak ne treba biti u njemu, ali želim kazati kako to pitanje ne treba biti riješeno na ulicama ili pak na nasilan način. Rijaset (tačnije muftiluk sarajevski op.a.) i nadležne službe Katoličke odnosno Pravoslavne crkve bi trebale da se susretnu sa premijerom kantona i da razriješe pitanje vjeronauke i njena statusa u obrazovnom sistemu. Ukoliko pak sam premijer odbije da utiče na svog kolegu u kabinetu i dovede do promjene navedene odluke, onda građani kantona Sarajevo koji su navodno uznemireni ovakvim odlukama trebaju zatražiti raspisivanje referenduma i demokratskim sredstvima izboriti svoja prava. Reisova prijetnja tzv. „sarajevskim proljećem“ je u potpunosti neprimjerena i neoprezna, jer samim tim poziva ne samo na djelovanje protivno pozitivnim zakonskim propisima nego i na djelovanje koje ni u kojem pogledu ne bi predstavljalo ništa drugo nego nasilničko ponašanje.

Još je bezobzirnije jedno takvo rekao bih banalno pitanje, možda čak i u snu, povezivati s onim što se dešava u arapskom svijetu pogotovo s onim što se dešavalo u Egiptu ili što se i danas dešava u Libiji, Siriji, Jemenu ili Bahreinu. Ljudi u tim zemljama nisu ginuli niti su protestirali, a to bi trebalo biti jasno Reisu, zbog banalnih razloga kakvi su da li će vjeronauka biti dijelom završnog zbira ocjena ili pak neće. Oni su se borili za osnovna ljudska i humanitarna prava, borili su se za pravo na život, egzistenciju, slobodu govora i ono najvažnije slobodu da na slobodnim i demokratskim izborima glasaju za one koje smatraju najboljima da ih predstavljaju u vlasti. Egipćani i svi drugi nisu izginuli cijenjeni Reisa radi banalnosti nego su izginuli da bi s vlasti otjerali one s kojima ste upravo vi i čitava bolumenta Bošnjačkih političara godinama dijelili minute i stranice medijskog prostora. Borili su se i bore protiv svega onoga što ste upravo vi i Islamska zajednica nagrađivali kojekavim priznanjima i odlikovanjima proteklih godina, i upozoravali su da su se njihove pare okolo dijelile i kapom i šakom samo onima koji su bili privilegovani, a ne onima kojima su trebale biti dane a to su državljani tih zemalja. Dio tih para se htjeli vi to priznati slio i na račune Islamske zajednice, pogotovo od Muamera El-Gadafija, iako ni Hosni Mohamed Mubarak nije bio daleko od komšije Gadafija.

Najbolje rješenje za problem vjeronauke u sarajevskim školama bi bio da se sve vrati u okvire institucija i da se krene sa jakim i snažnim dijalogom koji bi pomogao svim stranama u sporu. Reis bi trebao pažljivije birati riječi i paralele s trenutnim događajima u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Obespravljivati, ne želim reći vrijeđati, nevine žrtve diktatorskih režima u arapskom svijetu uspoređujuči ih s pitanjem vjeronauke u sarajevskom kantonu ne bi trebala biti odlika jednog vjerskog lidera niti bi trebala biti korištena kao lajtmotiv za izazivanje nereda ili pak mogućeg kršenja zakona na ulicama Sarajeva.

Novinari, akademski radnici te predstavnici Evropske Unije su ovaj petak proveli u razgovoru o medijima i medijskim slobodama na Zapadnom Balkanu i Turskoj koji se smatraju jednim od područja na kojima su te slobode uvelike ugrožene. O ovom prostoru se raspravljalo i radi toga što se smatra da se medijske slobode i prava novinara moraju povećati ukoliko zemlje potencijalne kandidatkinje ili pak članice EU-a žele zauzeti mjesto u klubu „EU 27+“. I sve bi to bilo lijepo i korisno da se među onima koji su predastavljali balkanske medije nisu nalazili upravo oni koji svojim radom zdušno podržavaju kršenje novinarskih sloboda i prava te aktivno rade prema željama naredbama vlasnika medija u manjem ili većem obimu. Da budemo potpuno iskreni, danas ne postoje potpuno nezavisni mediji ili potpuno objektivni mediji, ali postoje oni čiji se rad idalje smatra uvelike istinitim i odgovornim prema čitateljstvu i javnosti. Tri od četiri segmenta ove rasprave su posebno zanimljiva za raspravu: pritisci od strane vlasnika i tajkuna (političara), tehnološka nezavisnost te stanje javnih emitera odnosno njihova ugroženost.

Kada se govori o tehnološkoj nazavisnosti vjerovatno se misli na „social media“ segment koji danas uključuje kombinaciju više kanala komuniciranja s publikom, a najčešće se ogleda u prezentaciji sadržaja putem Facebook-a, Twittera i bloga. Naravno ova tri kanala su obogaćena svim mogućim pratećim sadržajima multimedijalne prezentacije. Dok su druge zemlje Zapadnog Balkana poput Srbije i Hrvatske odavno prihvatile ove načine komuniciranja, Bosna i Hercegovina još uvijek u tome i previše zaostaje. Kako to i inače biva u svakom pravilu postoje izuzteci, ali u slučaju Bosne i Hercegovine oni su veoma rijetki.

Facebook - Kolege novinari najčešće Facebook danas koriste u čisto privatne svrhe i na njihovim profilima možete vidjeti privatne fotografije, rezultate koje su postigli igrajući mega(ne)popularne Farmville, Cityville i druge igrice. Pored „farmerskih“ rezultata tu se često nađu i privatne fotografije te desetine klipova sa YouTube ili drugih servisa ali ne vezanih uz profesionalno djelovanje nego uz Cece, Jane, Stane i ostale prvake Pinka te drugih narodnjačkih izvođača. Linkovi prema njihovim radovima ili barem prema nečemu što su zabilježili u svoje papirnate ili elektronske bilježnice su ne samo rijetkost nego u mnogim slučajevima naprosto iznenađenje za sve one koji ih prate. Situacija je nešto drugačija kad su u pitanju profili koji nose imena samih medija. Tako recimo na primjer kao pozitivne primjere možemo istaknuti većinu komercijalnih medija koji više puta dnevno dodaju svoje sadržaje na profile. Među pozitivne primjere možemo navesti Sarajevo-x.com, Bljesak.info, NTV Hayat, TV1, FaceTV, Radio Studio 88. O javnim emiterima ne želim govoriti jer se baš i nema šta puno kazati, kakav im program na malim ekranima takvi im i profili na socijalnim mrežama.

Twitter – „Sredstvo revolucije“, „140 znakova koji život znače“, i kako ga već nismo zvali u proteklih nekoliko godina od kada je ovaj vid komunikacije doživio megaplanetarni uspjeh i dosegao ekstremnu popularnost. U godinama iza nas Twitter je poslužio kao mjesto za objavu nekih od najznačajnijih vijesti koje su obilježile ne samo godine koje su prošle nego i one koje slijede. Našlo se tu svega od Obamine objave da se kandiduje za prvog predsjednika Amerike afro-američkih korijena, preko Wikileaks-a, početka revolucije u Arapskom svijetu i njenog razvoja do prošlosedmične vijesti dana ubistva Osame bin Ladena.

I zamislite sad ovo oni koji govore o tehnološkoj nezavisnosti nemaju čak ni otvoren profil na Twitter-u, a kamoli da nešto na njemu objavljuju. I da bude potpuno jasno svima za Twitter vam nije potreban iPhone ili Blackberry dovoljno je da imate regularnu internetsku mrežu i stari dobri stolni račnunar preko kojeg surfate internetom. Ali vjerovatno je to teško uraditi i otvoriti profil da bi ste komunicirali s javnošću i onima zbog kojih se i nalazite u medijima svojim čitateljima, slušateljima ili gledateljima. Još je teže to uraditi jer je potpuno besplatan, a i većina aplikacija koje se koriste za komunikaciju putem Twittera su u potpunosti besplatne. A u tzv. modernom svijetu upravo je Twitter jedan od najbržih i najisplativijih načina da se dođe do svježih informacija i ideja o čemu da se piše ili govori u medijima. Zato se dešava da se u svim dnevnim novinama i na svim dnevnicima u period od 24 sata nađu jedne te iste informacije sa identičnim sagovornicima i identičnim izgovorenim rečenicama.

U oba gore navedena slučaja upotrebe socijalnih mreža postoji i druga strana medalje, a to je po mom mišljenju problem sa dva lica, jedan je da se veliki broj kolega ne želi potruditi i istražiti nove modele komuniciranja, a drugi je nepoznavanje stranih jezika pogotovo engleskog. Pored toga naravno postoji ni želja kod medijskih kuća da nešto unaprijede u svom radu. Na osnovu svega već navedenog možemo zaključiti da za tehnološku nezavisnot nije potrebno mnogo osim dobre volje i ozbiljnosti u korištenju spomenutih prednosti socijalnih mreža.

Ono što bih volio vidjeti u narednom periodu jeste korištenje obaju ovih mreža u najbolje svrhe, ali i njihovo uvođenje u obrazovni element novinarstva, kako bi se mlađe kolege tokom školovanja upoznale s njihovim prednostima i mogućnostima, jer se u njima upravo krije budućnost novinarstva. Jednog potpuno novog, ali sada već poprilično uhodanog, pravca u novinarstvu – online novinarstva na kojem su nastali neki od najuspješnijih medija današnjice poput The Huffington Post-a ili The Daily-a jedine novine specijalno producirane za iPad. Iskreno se nadam da će u ovoj borbi za bolje i kvalitetnije novinarstvo pobijediti socijalne mreže i da će se stanje popravljati svakim danom, a do tada pratite i cijenite one koji su već prihvatili Twitter i Facebook kao sredstva profesionalne komunikacije i širenja informacija ali i mreže izvora na lokalnom, regionalnom i svjetskom nivou.

Poodavno sam posljednji put pisao na ovom blogu, ne iz razloga što ne želim pisati nego iz prostog razloga što se mjesecima nije dogodilo ništa posebno zanimljivo što bi bilo vrijedno komenatara. No u posljednjih tri ili četiri sedmice vidjeli smo iznenadni napad „bosnoljublja“ od čitave bolumente lidera koje u ovom momentu predvode Milorad Dodik i Dragan Čović podržani sa teškim braniocima zakona i Ustava, Bosićem i Ljubićem, te sa druge strane Lagumdžija i Tihić sa svojim „platformašima“.

 Ni jedni ni drugi ni treći

Pažljivo prateći sadašnje stanje u državi i na medijskom nebu Bosne i Hercegovine jasno je vidljivo da ni jedni ni drugi ni treći, a mislim na nacionalno-političke blokove, nemaju na pameti ni zemlju ni ljude nego imaju svoje foteljaške interese.

Cijela ova „ustavno-udarna“ furtutma nije počela sa Lagumdžijom i njegovim platformašima, iako je on otišao najdalje na području Federacije BiH. Startalo je naime sa Dodikom i njegovim taktičkim pozicioniranjem podobnih Hrvata i Bošnjaka na političke pozicije u manjem entitetu time onemogućujući onima koji su u tim narodima dobili najveću podršku da imenuju svoje kandidate na predviđene pozicije. Ne zaboravimo da je Emil Vlajki izabran za podpredsjednika RS-a glasovima Srba, ali je prema Dodiku i njegovim kompanjonima, legitiman i pravovaljan predstavnik hrvatske manjine u RS-u. Tad se nije moglo čuti Dragana Čovića kako traži poštivanje Ustava i zakona. Pa je onda onemogućio Bošnjacima da budu izabrani na jednu od šest najvažnijih pozicija u RS-u jer to tobože nije suprotno Ustavu ni zakonima, ali kad je u pitanju državna Vlada onda drug Dodik mora imati rotaciju i ravnopravnu nacionalnu zastupljenost.

Bošnjački blok je zakazao u svim elementima jer su na potpuno pogrešan način nastojali provesti ono što je na papiru zapisano na jedan veoma produktivan i pozitivan način kako je to bilo zamišljeno i pozdravljeno od većine onih koji su ih podržavali. Dječijom igrom koju su odigrali čika Zlaja i čika Suljo sa mesnim Lijanom, vojnikom Živkom i ostalim igračima „Platforme“ nanijeli su štettu kako svojim političkim interesima tako i svim građanima Federacije koji će zasigurno dobro masno naplatiti sve ovo. Možda su im namjere bile dobre, ali su izgubili glavu u oblacima medijske prašine i niskih udaraca koje su sami pripremili preko svojih poltrona na svim poljima života i rada. Što je najgore u svojim političkim igrama danas bez imalo skrupula koriste i ljude poput generala Jovana Divjaka, koji se kao i Ejup Ganić prije njega, našao u stranom zatvoru zbog neefikasnosti domaćeg pravosuđja. Kad već pominjem pravosuđe, Lagumdžija u posljednje vrijeme ozbiljno pokazuje kako je zabrinut zbog istraga koje zbog njega vodi Milorad, ali ne Dodik, nego Barašin i koje bi ga ukoliko budu dobro obrađene  mogle smjestiti u društvo Branimira Glavaša ili nekog domaćeg „stručnjaka“ za onu stranu zakona.

Eh sad da zavirimo u blok „3“, malo gori od bloka 3 u nuklearki Fukoshima 1, jer je njegova kontaminacija mnogo opasnija po ljude od Fukoshime. Trica je predvođena dvojcem, ne znam više kako da ih nazovem protivnika ili ljubavnika, Draganom Čovićem i Božom Ljubićem. Prvo su se bili pa se sad vole toliko da ne mogu jedan bez drugog, čim jedan progovori onda drugi viče: „Jest, tako je. Nek' si im rekao u oči“. Odgledah Čovićev intervju prošle subote na Face TV pa se ne mogoh načudit koliko čovjek voli Bosnu i Hercegovinu i koliko je uspješan biznismen na prostoru Hercegovine, prosto da ne povjerujtere kako dosad nije bio kod Donalda Trumpa u „The Apprentice“ show-u i kako nije odnio pobjedu u tom obračunu s poznatim zvijezdama. Zato Vas molim kad budete putovali Jugom BiH svratite do kapija VIS „Soko“ pa pogledajte radnike kako izlaze i pogona, samo imajte dobro bujnu maštu kad budete stajali pred kapijama trebat će Vam. A u sektoru ljubavi prema BiH pogledajte samo „mase“ Hrvata koji su se vratili u Posavinu, Banjalučku Krajinu i Srednju Bosnu, ali da ih vidite opet krenite Jugom prema Hercegovini tamo će te ih najlakše naći.

Puzajući i gmizajući udari

Nemam priliku da u licem pojedincima postavim ovo pitanje, ali evo šaljem ga u javnost ovako. Kakva je razlika između platformaša i Čovićeve želje da vlast formira sa Silajdžićem i Radončićem? Čović vreći ko hercegovački tovar kako „legitimi“ i još kojekavi hrvatski predstavnici moraju biti dijelom vlasti i onda sam najavljuje da će uraditi ono što radi Lagumdžija na federalnom nivou. S kojim to pravom on ima pravo određivati ko je legalan predstavnik Bošnjaka na državnoj razini? Da nije nakon velikog Jugoslavena, pa Hrvata, ne dao Bog postao i veliki Bošnjak, još samo on fali uz Zlaju, Sulju, reisa Muju, Fahru, Harisa, Svena i ekipu da bude veliki Bošnjo.

Cijelu ovu garnituru bi trebalo jednim topovskim udarom pomest s političke scene i poslati ih bestraga gdje im je i mjesto ne od neki dan nego od prije deceniju i pol kad su se počeli uvlačiti političku elitu Bosne i Hercgovine. Nek povedu sa sobom i vjerske lidere i dvojac Inzko/Lajčak da im pomognu u traženju bestraga, a mogu i dovraga.

A šta poručit narodu u Bosni i Hercegovini, pa ništa drugo nego da malo pametnije razmisle na narednim izborima i da se sjete da imaju usta iz kojih bi mogli povikati nekad i reći svoje mišljenje o onome što im se dešava. Sve mi se čini da dok šute da im je dobro i da im je sve potamam, a to je ono čega me je najviše strah.

Daytonski mirovni sporazum je ovih dana proslavio svoj 15-ti rođendan u tmurnoj atmosferi koju je uzrokovala izenadna smrt jednog od njegovih tvoraca Richarda Holbrookea. I dok diplomatska zajednica oplakuje jednog od njenih najcjenjenijih članova u proteklih pet decnija, na Balkanu i pojedinim evropskim zemljama se gleda ko će žešće pljunut na Holbrookovo ime, krijući svoje akcije kao zmija noge. Natrpalo se tu svakojakih stručnjaka i svakojakih znalaca da nam kažu kako je tobože jedino Holbrooke kriv što je BiH danas u ovakvom stanju.

Ipak krenimo redom. Ako su oni koji su učestvovali u pregovorima koji su vođeni u Daytonu vidjeli da je taj prijedlog toliko loš zašto onda nisu odmah napustili pregovore i preuzeli odgovornost za kasnije rezultate? Ne tako davno se preko domaćih medija, sa ugodnog Manhattna, oglasio Muhamed Šaćirbegović koji je na indirektan način napao rahmetli Izetbegovića radi potpisa na Dayton. Isti taj Šaćirbegović nije tako govorio dok je Izetbegović bio živ niti je u Daytonu podnio ostavku i napustio pregovore i odjezdio u svoje dvore na Manhattnu s kojih je propratio veći dio ratnih dejstava u BiH.

Pa se jučer preko londonskog The Timesa oglasio Lord Ashdown koji je propisno ispljuvao Holbrookea, ponovo krijući svoje ratne avanture od očiju javnosti. Pa da još jednom podsjetimo one koji se ne sjećaju, to je onaj isti britanski lord-general koji je dok su Bošnjaci i Hrvati patili u logorima širom sadašnje RS igrao šah sa Radovanom Karadžićem, uz to tvrdeći kako nema dokaza da su Bošnjaci i Hrvati zadržani u logorima u lošim uslovima. To je isti onaj koji je godinama sjedeći u Sarajevu, berući platu od nekoliko desetina hiljada dolara svakog mjeseca, govorio kako je Dayton nešto najbolje što se desilo Bosni i Hercegovini, braneći ga svojim odlukama sa pozicije visokog predstavnika. Lord Ashdown je također jedan od onih koji su doprinijeli da se ne usvoje davno planirane ustavne promjene u BiH te koji je svojim akcijama pomagao ovdašnjim moćnicima da zadrže svoje dobro uhodane nacionalne rute i pozicije.

Da se kratko vratim na Holbrookovu karijeru. Od 1998. do 2010., Bosna i Hercegovina se nije nalazila visoko na listi njegovih zanimanja iako joj se često vraćao u svojim komentarima.

Ali u dvanaest godina koliko je bio izvan direktnog doticaja sa BiH lokalni političari mogli donijeti najmanje šest novih moderno ustrojenih ustavnih rješenja i pokrenuti BiH u evropskom pravcu. Mogli su reformisati javnu upravu, socijalnu strukturu te industriju na svim poljima, no isti ti politčari su se bavili „nacionalnim interesima“ od kojih nije bilo nikakve koristi za 4 milijuna stanovnika, nego samo za mali broj onih koji su se nalazi u vlasti. Holbrooke im nije smetao da rasture Aprilski paket, pa im nije smetao ni da donesu zakone neophodne za ukidanje viznog režima sa Evropom, a još manje im je smetao da postignu napredak za ulazak u EU ili pak NATO. Nije im smetao iz razloga što se ne sjećam da smo ga birali na bilo kojim izborima u BiH na bilo koju poziciju, osim ako nije vladao uz pomoć telepatije koju je poput zaraze prenosio na lokalne moćnike.

I evo Holbrooke više nije među živima. Da vidimo koliko će to godina proći prije nego li bh. političari uspiju postići dogovor oko ustavnih promjena, koliko će godina proći dok se zemlja nađe na stazama ekonomskog razvoja i napretka? Koliko će vremena proći dok dobije autoput Vc ili pak modernu željezničku mrežu, kada će riješiti otvorena pitanja sa susjednim zemljama? I možda čak najvažnije kada će uspostaviti vlast za mandat 2010-2014 ili će možda opet tvrditi da je kriv Holbrooke jer se ne mogu dogovoriti?

I da zaključim ovih dana je čini se najvažnije pažnju sa njihovih prepucavanja oko vlasti prebaciti na mrtva čovjeka, narod zabviti izjavama bombastičnog sadržaja i pobrinuti se svoje „nacionalne interese“. Gospodo preuzmite odgovornost za svoja djela i ostavite mrtve na miru.  

Hrvatska se u posljednjih nekoliko godina susrela s velikim broj tinejdžerskih trudnoća i sa sve nižom granicom kada mladi ljudi dolaze u dodir sa seksualnim iskustvima. Takvo stanje je natjeralo nekolicinu hrvatskih srednjih škola da samostalno nešto poduzmu po tom pitanju, jer su vidjeli da djeca ne razgovaraju sa roditeljima po pitanju seksa, spolno prenosivih bolesti ili pak kontracepcije. Jedna od takvih škola je i Srednja strukovna škola u Puli koja je nedavno započela ovakav projekat.

Prema podatcima istraživanja koje je provedeno u ovoj školi, a koje prenosi hrvatski RTL, nemali broj učenika po prvi put u seksualni odnos se upustio već sa jedanaest godina starost, dok je najveći broj njih prvo seksualno iskustvo doživio sa 16 godina, iznenađujuće mali broj je onih koji su dočekali punoljetnost a da već dotada nisu iskusili seks.

Tako je nedavno jedna maturantica ove škole ravno sa nastave otišla na porođajni odjel lokalne bolnice kako bi se porodila. Prema riječima direktora škole, Ante Babića, u proteklih pet godina u njihovim učionicama se nalazilo više od 20 mladih majki koje su u isto vrijeme pohađale nastavu. Babić svjedoči kako je jedna od godina bila rekordna sa osam trudnoća.

Učenice ove škole su u razgovoru sa RTL-ovom novinarkom priznale kako je seks veoma česta tema rasprava među njima te kako često doznaju da prva seksualna iskustva njihovih kolegica nisu prošla u najboljem redu. Neke od učenica su priznale kako njihovi partneri nisu imali iskustva u korištenju kontracepcije, što je vjerovatno dovelo do jednog broja trudnoća koje je spoimnjao direktor Babića.

 Podatci iz školskog istraživanja: (Prvo seksualno iskustvo)

Predsjednik RS-a i najveće političke partije u manjem bh. entitetu je u intervjuu zagrebačkoj Novoj TV još jednom pokazao kako u njegovom političkom razmišljanju postoje dvostruki aršini, zavisno od toga koliko on ima interesa u tome. Tako je po pitanju imenovanja predsjedavajućeg Vijeća Ministara izjavio kako SDP nema pravo da traži mjesto predsjedavajućeg jer je tobože važna nacionalna rotacija na tom mjestu. Nadalje je kazao kako SDP-ov zahtjev o tome kako partija s najviše glasova treba dati mandatara Vijeća Ministara nema nikakvog uporišta te kako se to pravilo nikako ne može primjenjivati.

Ako je to uistinu tako kako onda gospodin Dodik i njegova partija SNSD od kada su postali najjača partija u RS-u nikada nisu dozvolili nekoj manjoj partiji iz redova srpskog naroda, ili pak neka druga dva naroda u RS-u da imenuju premijera? Naravno da nisu jer onda on ne bi imao šansu da upravlja entitetom sa svojim poltronima onako kako mu se prohtije. Jer ovaj Laktaški lord u „ćaćinoj mu prčiji“ ne dozvoljava nikome da upravlja osim njega, ali kad je državna vlast u pitanju onda je tu prvi da se bori za prava onih koji su osvojili manje glasova ili pripadaju drugom narodu. Kad su mu već Hrvati toliko dragi, pa ne može bez njih, što onda nije u prošlom sazivu predložio da se na čelu VM-a nađe Hrvat, nego je čitavoj zemlji zagorčao život dok svog Niđu nije tamo namjestio da sjedi i zajedno s njim pravi haos koji je BiH više udaljio od Evrope nego je približio? Pa nije jer mu tad Hrvati nisu trebali, danas mu trebaju jer Bože moj šta će on ako mu prijatelj Čović završi iza rešetaka, znaće da je i njemu kraj blizu. A opet s druge strane kako će pričati o odvajanju RS-a od BiH, ako mu Čović ne bude dopjevavao stihove riječima koje sadrže u sebi „treći“ i „entitet“? Sve mi se čini da on Hrvatima u BiH dođe isto što i Rusija Srbima na međunarodnoj razini. Dok ih mogu must do mile volje onda su im dobri, kad ih izmuzu onda ih šutnu i ostave da se sami pate i rješavaju vlastite probleme.

Nadalje kako je to gospodin Dodik prihvatio da mu podpredsjednikom bude čovjek koji se deklariše kao Hrvat, a ne dolazi iz jedne od „pravih“ hrvatskih političkih stranaka? Emil Vlajki ne pripada ni jednoj stranci i ako ćemo gledati samo iz formalno-pravnih razloga između njega i Komšića nema nikakve razlike. Vlajki je dobio većinom srpske glasove, na osnovu svoje populističke retorike koja savršeno odgovara Miloradu Dodiku i njegovim sljedbenicima, a Komšić je dobio dobar, ali ne ukupan, dio glasova Bošnjaka. Zašto to šuti Dragan Čović i zašto se ne bori da se Vlajki makne, a da na njegovo mjesto dođe recimo bivši podpredsjednik Čordaš? Pa ne buni se iz prostog razloga jer mu je Dodik rekao da šuti i da njega pusti da radi posao, ako misli imati treći entitet u Bosni i Hercegovini i ako se misli spasiti „ćorke“ zajedno sa ekipom koja je oko njega. Još jedan očit primjer Dodikove dvoličnosti, ali i dvoličnosti hrvatskih političara u BiH.

I treći važan element njegova intervjua je bilo poređenje Srebrenice i Jasenovca i onih koji u stradali u njemu. Čini se da je gospodin Dodik propustio par lekcija iz istorije u osnovnoj i srednjoj školi, lutao je naime po hrvatskoj obali u tinejdžerskim danima, pa tad nije bio u školi. Naime Dodik (ne)namjerno zaboravlja da u Jasenovcu nisu pobijeni samo Srbi, nego i desetine drugih nacionalnosti i možda u ne toliko manjem omjeru nego što su stradali Srbi. Samo otiđite na stranice koje se bave tim zločinima pa pogledajte imena i prezimena onih koji su tamo pobijeni, pa će Vam biti jasno da je to bio zločin nad svim narodima bivše Jugoslavije i da niko nema pravo da svojata žrtve Jasenovca, a pogotovo ne Dodik. I po ko zna koji put da ponovim samo je iz moje porodice, što bliže što dalje, stradalo najmanje 15 do 20 članova u istom tom logoru, samo zato jer nisu išli ni za Dražom ni za Antom. Nemam ništa protiv odlaska u Jasenovac i poklonjenja žrtvama Drugog Svjetskog rata, ali mislim da je usporedba tih dvaju zločina pogrešna i samo izaziva nove probleme. Dodik bi trebao prestati koristiti žrtve bilo kojeg rata u svrhu samopromocije.

Ni nakon skoro dva mjeseca od održanih izbora Bosna i Hercegovina nije dobila vlast, a čini se da je neće ni u narednih nekoliko mjeseci dobiti. Banja Luka je bila poprište „nenajavljenog“ sastanka Cica i Micka, ali su sa sastanka otišli ko Zlatko i Milorad, po svemu sudeći posvađani kao i uvijek. Sigurni su da se bez njih ne može, ali nisu sigurni ko je to još u njih „nemoguć“ za zaobići.

I ponovo po ko zna koji put, priča se priča o programima, a ustvari se raspravlja o foteljama i matematičkim koalicijama, jer da nije tako ne bi raspravljali o „nemogućima“. Dok region lagano plovi prema Evropskoj Uniji i dok se zemljama poput Crne Gore evropski zvaničnici klanjaju zbog brzog napretka, Bosna i Hercegovina je svakim danom sve dalja. Socijalna situacija je malo bolja nego li u Bijafri ili Zimbabveu, ekonomska se može ravnati sa Čadom i Somalijom, a o regionalnoj saradnji da i ne govorimo ona je na razini saradnje dvaju Koreja iako pojedinci pokušavaju da to poprave.

Trenutno ne postoji nivo vlasti na kojem bi se u kratkom roku mogla uspostaviti nova vlast, jer će stranački predstavnici na nižim nivoima odugovlačiti taj posao do bestraga i dovraga sve dok se oni na vrhu ne dogovore. I kad se vrhuške dogovore oni će se prepucavati imenima i foteljama kao što je to slučaj i inače. Uglavnom ispaštat će narod i više nego što je planirao.

Kakve koristi od bezviznog režima kada ljudi većinom nemaju od čega platiti basnoslovno skupe karte? Ali eto neka je makar to dostignuto i neka se makar to može upisati u rezultatsku listu u rubriku završeno. Sve ostalo je u potpunosti ne završeno i ostavljeno je tako da trune na vjetrometini balkanskih političkih vjetrova koji su otrovniji od bojnih otrova.  

I da završim u duhu posljednjeg teksta. Bosna i Hercegovina je proslavila svoj rođendan, u najjadnijem stanju od rata, a kako ste vi gospodo vladari započeli do narednog sumnjam da će nekome i padati na pamet ukoliko vi nastavite ovako.

Nedavno sam čitajući biografiju kanadskog Premijera, Pierra Elliotta Trudeaua, pročitao sam zanimljiv savjet koji je 1992. godine dao sadašnjem lideru Liberalne Partije i vođi opozicije, Michaelu Ignatieffu. Naime Trudeau mu je kazao kako se prije ulaska u politiku treba izgraditi u filozofskom smislu, pa se tek onda prepustiti partiji jer kada jednom uđe teško je izaći. Također mu je rekao da je taj proces filozofske izgradnje dobar i zbog toga što će kada uđe u aktivnu politiku imati šansu da se koristi iskustvima prijateljstva i svega drugog što je stekao u tom periodu.

Kada danas u osvit rođendana Bosne i Hercegovine, barem one koja je uspostavljena na AVNOJ-u, pogledam ponašanje većine bh. političara i onih koji je predvode čini mi se da nisu prošli ni osnovno školsku izgradnju, a ne da su dostigli onaj filozofski nivo o kojem je govorio Trudeau. Čak i oni koji imaju akademsko zvanje ili iskustvo ili pak oni koji imaju određeno profesionalno iskustvo u bh. politici pokažu svoju pravu stranu, a to je trčanje za novcem i za foteljom ne za mijenjanjem stanja i izgradnjom društva.

Bosna i Hercegovina, rođendan dočekuje, podijeljena, još uvijek neobnovljena, zaostala u tehničkom i tehnološkom smislu i modernim društvima se primiče puževim korakom. „Uspjeh“ je kada „otkriješ“ da je neko iz druge partije nešto ukrao, dok svom stranačkom kolegi govoriš da krade dok vas ne uhvate. „Uspjeh“ je graditi puteve, kako to radi Dodik, koji nikad ne budu završeni ili često nikamo ne vode, ali se zato pare lijepo pospreme u stranačke i privatne džepove. „Uspjeh“ je praviti tornjeve dok građani prave sve veće redove pred javnim kuhinjama i dok hrabra Tetka Zilha gleda kako da ih nahrani i sa ono malo hrane što joj dođe preko donacija. To su „uspjesi“ naših lidera i političara koji bi trebali BiH da vode u Evropu ili pak negdje mnogo dalje u koliko toliko razvijeni svijet.

Zato umjesto stvarnih uspjeha imamo borbu za blokovske koalicije, matematičke vlade, prepucavanja oko toga ko hoće da se dijeli, a ko hoće da čuva te idalje više gledamo šta rade u Zagrebu i Beogradu nego li što se brinemo kako da se popravi unutrašnje stanje zemlje. Čini se da su naši građani prije dvije decenije izgubili kompas koji ih je trebao dovesti do ljudi koji su izgrađeni i kao stručnjaci i kao ličnosti prije nego li se uhvate politike, pa su sada dobili „matematičare-foteljaše“.

U takvom stanju je veoma teško slaviti i dičiti se onim što je Bosna i Hercegovina nekada predstavljala i što i dalje predstavlja svima onima koji je vole, a to je u prvom redu domovina. Dan državnosti ne bi trebao biti dan u kojem će se dernečiti do mile volje, i pokazivati balkansko genetsko stablo većinom oličeno u razuzdanim zabavama, nego bi trebao biti dan u kojem će se slaviti uspjesi na svim stranama i u svim oblastima. Taj dan bi trebao biti dan u kojem ćemo javnosti i svijetu ponuditi nove mlade stručnjake, koji već imaju posao i koji rade u uspješnim firmama, trebali bi otvarati nove fabrike ili slaviti prijem u neku novu svjetsku organizaciju koja bi nas priznala kao zemlju sa dostignućima. To bi bio dan u kojem bi smo s ponosom istakli svoje pripadništvo Bosni i Hercegovini u svakom smislu.

Zato se zamislite nad svojim rukama kako nam poručuje Mak Dizdar i još jednom promislite da li je današnja Bosna i Hercegovina, ona koju je Mak opjevao u svom Zapisu o zemlji:

Pitao jednom tako jednoga

vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta, Odakle je ta

Kuda je ta Bosna Rekti

A zapitani odgovor njemu

hitan tad dade:

Bosna da prostiš

jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još da prostiš

Prkosna od sna

Kada ovosvjetski život i našu okolinu napuštaju velikani iz bilo koje oblasti života ne možemo, a da se ne prisjetimo njihove uloge u našim životima, ali i u formiranju cijele jedne društveno-političke zajednice tokom decenija. Jedna od takvih veličina je bio i Alija Nuhbegović, novinarska veličina i simbol balkanskog novinarstva. Napustio nas je osnivač modernog bh. novinarstva i čovjek uz čije se ime decenijama vezalo mnogo pozicija i još više opisa „prvi“. Da nije bilo rahmetli Nuhbegovića i njegovih kolega današnje bh. novinarstvo bi vjerovatno imalo jedan drugačiji izgled, ali je sigurno da ne bismo imali priliku vidjeti, slušati i čitati brojne izvrsne priloge nastale uz njegovu pažnju i učiteljsku palicu. U prvim danima nakon Drugog Svjetskog rata Alija Nuhbegović se našao među šacicom onih koji su dobili zadatak da uspostave Radio Sarajevo i imenovan je njegovim prvim urednikom. Dvije decenije rada na Radio Sarajevu donijele su mu ne samo prestižno znanje iz novinarstva, nego i prijeko potrebno iskustvo koje je vodilo u smjeru uspostave TV Sarajeva 1961 godine. I upravo tada Nuhbegović se ponovo našao u grupi onih koji su je osnivali. Neosporni rezultat njegova rada i rada njegovih kolega je uviđen vrlo brzo i TV Sarajevo se našla među najboljim i najkvalitetnijim TV stanicama u ondašnjoj zajedničkoj državi. Kruna tog rada je došla tokom Februara 1984., kada je Sarajevo bilo centar svijeta, za vrijeme Zimskih Olimpijskih igara koje su proglašene jednim od najboljih ikada do tada održanim. Teško bi bilo pobrojati sve one koji su stekli svoje znanje i iskustvo u timu kojem je pripadao i rahmetli Nuhbegović. Ali ipak spomenimo samo neka od tih imena: Mufid Memija, Jasminka Šipka, Ivica Puljić, Senad Hadžifejzović, Vehid Gunić, Nikola Bilić, Midheta Kurspahić i brojni drugi velikani bh. ali i balkanskog novinarstva. Neki od njih danas čine okosnice brojnih novinarskih timova širom svijeta i spadaju u red najcjenjenijih pripadnika svog ceha. Kada je osjetio da je ispunio sve svoje zadatke koji su stajali pred njim u cilju uspostave novih medija, Nuhbegović se susreo s novim područjem vanjskom politikom, preuzimajući dužnost prvog urednika vanjskopolitičke redakcije TV Sarajeva. Karijeru je Nuhbegović nastavio u najtrusnijem svjetskom području, na Bliskom Istoku, odakle je slao neke od najboljih analiza tadašnjih dešavanja i svih sukoba koji su pogodili taj nekada nesretni, a ponekada sretni, komadić zemaljske kugle. Veći dio tog vremena je proveo izvještavajući iz Libana. Iako je u penziju otišao na samom početku rata ostao je vezan uz svoju matičnu kuću i nastavio doprinositi njenom radu i u najtežim uslovima. Mi koji pripadamo mlađim generacijama vječno ćemo se sjećati njegovog mirnog i perfektno školovanog glasa koji je poput najljepše rijeke slivao riječi u rečenice, a koje su u kratkom periodu davale i više nego potrebne informacije o dešavanjima u svijetu. Svaka njegova analiza ili prilog su bili školski primjeri novinarskog rada i onoga kako jedan novinarski uradak treba izgledati prilikom njegove prezentacije publici. Oni koji su imali priliku raditi sa Alijom Nuhbegovićem osjećat će veliku prazninu u svojim životima, a mi koji smo u njemu vidjeli uzora za naše novinarske karijere imat ćemo zasigurno zvjezdu vodilju čiji ćemo sjaj pokušati doživjeti. Novinarstvo u Bosni i Hercegovini, a i šire, napustila je ljudska i profesionalna veličina koju će biti teško nadomjestiti. Neka mu je vječni rahmet i lahka bosanska zemlja!

Posljednju sedmicu u Bosni i Hercegovini je obilježilo nekoliko događaja: Milan Kučan je postao izaslanikom Slovenije za BiH, usvojen je liberalizirani vizni režim, formiran je novi sastav Predsjedništva, a ono što je najvažnije do dogovora o formiranju vlasti na državnom  nivou još nije došlo.

KUČAN – Imenovanje nekadašnjeg predsjednika Slovenije za izaslanika Slovenije za BiH pri Evropskoj Uniji, jeste zanimljiva vijest, ali nije posebno važna. U proteklih deceniju i pol smo se nagledali raznoraznih izaslanika i specijalnih izaslanika koji baš i nisu učinili mnogo na pokretanju Bosne i Hercegovine naprijed. Kučan bi mogao svojim balkanskim iskustvom savjetodavno djelovati prema domaćim političarima, ali ipak pitanje ostaje koliko su ga spremni slušati. Iako Kučana poštujem, više ću pažnje posvećivati onome što dolazi od dvoje veoma aktivnih i važnih ljudi za Bosnu i Hercegovinu, a to su Jelko Kacin i Tanja Fajon. Ovo dvoje ljudi će ipak imati malo više uticaja na dešavanja u odnosima između Evropske Unije i BiH kroz aktivnosti u Evropskom Parlamentu.

LIBERALIZIRANI VIZNI REŽIM – Ovo pitanje je tokom godina izazivalo veliku pažnju javnosti i brojne prijepore kako unutar BiH, tako i sa Evropskom Unijom. Od Rijasetovih saopštenja do akademskih rasprava o diskriminaciji muslimana za ulazak u Evropsku Uniju, ali se na kraju ispostavilo da ništa od toga nije bilo dovoljno jako da bi natjeralo evropljane da ukinu vize za građane BiH. I upravo onako kako sam govorio u prethodnim tekstovima sve dok se ne ispune sigurnosni elementi vize nisu bile ukinute. Tako je ovo pitanje natjeralo stotine hiljada građana da nabave nove biometrijske pasoše kako bi mogli normalno putovati širom Evrope, a Tanja Fajon je odmah izdala upozorenje da se građani sa novim olakšicama koriste u jednom respektirajućem odnosu. Naravno ovaj događaj zaslužuje pažnju i pozitivan je za građane BiH, sada je samo očekivati da će ti građani natjerati vlasti da provedu i ostale reforme neophodne za početak pregovora sa Evropskom Unijom.

PREDSJEDNIŠTVO – Radmanović, Komšić i Izetbegović su konačno preuzeli svoje funkcije u Predsjedništvu i spremni su da kao prvi novoformirani organ započnu svoju misiju. Ono što je ta mene iznenađujuće jeste da od Radmanovića i Izetbegovića čujemo izjave koje bi mogle upućivati na to da će ovaj saziv biti malo više spreman na razgovor i dogovor. Tim RKI, ako ih tako možemo nazvati, imat će dva veoma važna zadatka i prioriteta koje trebaju provesti u što skorijem roku. Prvi prioritet je formiranje državne vlasti i imenovanje mandatara za sastav Vijeća ministara,drugi priotitet je izrada kvalitetne vanjskopolitičke strategije i popravljanje vanjskopolitičke slike Bosne i Hercegovine. Imenovanje mandatara će zavisiti od njihovih stranačkih šefova i tu će im trebati određeno strpljenje, no sa vanjskom politikom barem u konceptualnom smislu mogu već krenuti. Diplomatski odnosi sa brojnim zemljama, uključujući i one najvažnije svjetske zemlje, su značajno zahlađeni i tu će trebati uraditi mnogo da se poprave.

VLAST NA DRŽAVNOM NIVOU – Kad je u pitanju državna vlast i datum njene uspostave odgovor na ovo pitanje ni najpoznatiji svjetski detektivi poput Hercule Poirot-a ili Sherlock Holmes-a ne bi mogli ponuditi. Dva glavna lidera Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija u ovom momentu igraju već uigrane uloge svađalica koje kupuju vrijeme i političke poene, na osnovu „principa“, a ustvari su u pitanju funkcije i raspodjela fotelja. Dok Inzko zove na reforme, vlast kako se sada čini neće biti formirana do početka naredne godine, a ako bude i prije Aprila biće izuzetno dobro. Nisu samo u pitanju reforme koje su potrebne za napredak prema EU nego i one koje su vezane uz funkcionisanje države. Upravo te reforme, kad se u njih uključi i trećeentitetska opcija, uzet će najveći dio vremena našim političarima u prve dvije godine mandata. Po pitanju reformi sam više pesimista nego li optimista, ali me možda demantiraju naši izabrani predstavnici kada preuzmu vlast u punom kapacitetu.