Novinarskim perom

Sa dolaskom toplijeg vremena bh. politička scena se toliko ugrijala da se jednostavno ne može normalno disati, a još se manje može normalno razmišljati o onome što se dešava među lokalnim političkim moćnicima. Trenutno se vode bitke između Tihića i Lagumdžije, Lagumdžije i Radončića sa jedne strane protiv Tihića i Izetbegovića na drugoj strani. Pucaju koalicije, prave se planovi za nove, a lideri razmjenjuju niske udarce koji ne samo da čine štetu njima samima nego i onima koji ih podržavaju.

Borba oko budžeta Bosne i Hercegovine

Prva bitka se povela oko državnog budžeta, dokumenta koji treba da usmjeri Bosnu i Hercegovinu u pozitivnom smjeru, a posebno u onom smjeru koji vodi prema EU-NATO integracijama. Kako smo vidjeli iz više medijskih istupa čini se da se problem krije u tome što se država slabi i pretvara u roba entiteta čiji budžeti neproprocionalno rastu. Takvim odnosom prema državi nemoguće je ispunjavati bilo kakve obaveze bez obzira da li govorimo o EU integracijama ili o ispunjavanjima zakonskih obaveza prema demobilisanim vojnicima koji već duži vremenski period protestvuju pred zgradom državnih institucija. Znajući stanje bh. ekonomije i znajući kojim se tempo ona razvija potpuno je nemoguće povjerovati u činjenicu da je budžet RS-a u posljednjoj godini narastao za 75%, a budžet FBiH za 50%, dok je budžet Bosne i Hercegovine koja mora dostići veoma visoke EU standarde godinama zamrznut na razini 2009 godine. Zamrzavanje budžeta na razini iz prethodnih godina bi bilo u skladu sa sadašnjim trendovima Evropske Unije i ostalih zemalja u razvoju, ali se nameće pitanje kako Bosna i Hercegovina onda planira da ispuni sve ono što se od nje traži ako će smanjiti sredstava na razini zemlje, a više dati entitetima? Ne mislim da je to moguće, te smatram da se na taj način daje nova šansa ne samo Miloradu Dodiku nego i Zlatku Lagumdžiji da jednostavno unište državu i da je podijele po svojim interesima.

Špirićeva ljubav prema Bosni i Hercegovini

Odnos "državnih" političara prema zemlji i njenim institucijama je dovoljno vidljiva kroz posljednje izjave nekadašnjeg prvog čovjeka izvršne vlasti, danas prvog finansijskog oprativca, Nikole Špirića. U jednom od posljednjih intervjua Špirić se na tako providan način kleo u državu Bosnu i Hercegovinu i ljubav prema njoj. Gledajući ga i slušajući ga naprosto nisam mogao da vjerujem da to govori osoba koja je na čelu državne vlasti provela posljednjih nekoliko godina i koja je bespoštedno radila na razgradnji iste. Sjetite se samo da je to onaj Špirić koji je godinama poslušno izvršavao sve naredbe koje su dolazile iz Dodikova banjalučkog kabineta. To je isti onaj Špirić koji je svojim istupima i svojim inertnim djelovanjem veoma dobro pomogao da se uspori put Bosne i Hercegovine prema istim tim EU-NATO integracijama. Upravo zahvaljujući njemu Bosna i Hercegovina budžet dražvnih institucija se nalazi u stanju u kakvom jeste, a da vidite u kakvom se stanju nalazi ta država koju toliko voli Špirić pogledajte u one koji mu se nalaze ispred vrata u šatorima, kad njih pogledate samo krenite nekoliko stotina metara dalje pa pogledajte u Zemaljski muzej i sve će vam biti izvrsno jasno.

Šta se to kuha u bošnjačkom loncu?

Bošnjački, ne bosanski, lonac ovih dana se kuha na veoma jakoj vatri, a glavni sastojci su toliko nemirni da se lonac ozbiljno trese i prijeti da se njegov sadržaj prospe širom njihovog političkog ringa. Tihi Tihić je zagalamio, Plačljivi Lagumdžija leta okolo kao da je ostao bez glave, a javno-radni Radončić pokazuje da ne zna osnovne elemente političkog djelovanja posebno onog opozicionog. Tihić se kasno probudio i kasno je shvatio da je izigran od strane Lagumdžije i Dodika koji su na njegovu štetu napravili dogovor kako da urede trenutno političko djelovanje. Danas je pijun u rukama onih s kojima je ušao u kolaciju, ali će u narednim mjesecima biti još veći ako popusti njihovim zahtjevima i idejama kako da se dodatno oslabi ono što se zove državna vlast. Neće mu mnogo pomoći ni Izetbegović koji kao dio kolektivnog šefa države pokazuje veliku količinu nervoze, ponekad se čini da je njegovo ponašanje neuravnoteženo. Kada čujem njegovu retoriku i ideje s kojima izlazi u javnost, poput one o minderskoj politici, pomislim da je zaboravio da se nalazimo u 21-om vijeku. Vrijeme propasti barem za SDA je čini se došlo, ni najveća katarza im ne bi pomogla da se spase i da se izvuku. Jedina utjeha im može biti to što nisu sami.

Lagumdžija je odavno je to vidljivo iznevjerio one stotine hiljada birača koji su dali podršku njemu, Komšiću i SDP-u. Plačući-leteći ministar unutrašnjih poslova, nema on nikakve veze sa vanjskim poslovima, aktivno radi na rasturanju zemlje i osvajanju svog malog ličnog prostora u kojem bi jednog dana mogao postati identičan Miloradu Dodiku, pa da bude neprikosnoveni vladar onoga što se danas naziva Federacijom. Nije tu Lagumdžija sam svi njegovi politički doglavnici od onog nesretnog Komšića pa dalje su toliko tragičkomični da je bezpredmentno ići u detalje njihovih bravura. Zbog ovog više komunističkog nego socijaldemokratskog oportuniste država je patila godinu i po dana čekajući ga da se "dogovori" sa Dodikom i Čovićem oko formiranja koalicije. Izdao je sve ono protiv čega se borio dok je bio u opoziciji, baš onako kako je to Tihić jednostavno objasnio, da je Lagumdžija bio prvi u napadima na Prud i druge sporazume, a danas prihvata upravo sve ono što je bilo u njima samo da bi ostao i opstao na vlasti. SDA ima svog pašu koji hoće na minder, a SDP ima svoj političkog komesara koji želi da se služi staljinovskim metodama pa da ostane na vlasti bez obzira na posljedice po narod.

Samoproglašeni vođa bh. opozicije Fahrudin Radončić večera sa Lagumdžijom, sjedeći u udobnim foteljama smiju se naivnim biračima što su vjerovali u njihove navodne sukobe koje su Dnevni avaz, FTV, Dani ili Oslobođenje tako lagano prodavali sa svojih stranica posljednjih nekoliko godina. Radončić, veoma dobro poznat kao osoba koja često mijenja mišljenja i svoje ideje kako da dođe do nekog rezultata, je još jednom izdao svoje birača kada se nije držao obećanja koje im je dao da će nakon 100 dana biti najvećim protivnikom vlasti. Prema njegovom mišljenju lider opozicije ne treba da sarađuje sa pozicijom niti treba da podrži ono pozitivno što pozicija predlaže, ali Radončić "mudro" zaključuje kako je dobro što on sjedi sa liderom pozicije i dogavara naredne korake, isto tako prema njegovim riječima svugdje u svijetu lider opozicije i pozicije imaju redovne i prijateljske odnose te se redovno sastaju?! Radončiću bi uistinu bilo dobro da nauči da je šutnja nekada zlato. U modernim društvima i demokratskim društvima lideri pozicije i opozicije se NE SASTAJU, NE RUČAVAJU, NE RASPRAVLJAJU O PROŠLOSTI, oni su najveći čak bi se moglo reći smrtni neprijatelji koji se svakodnevno gledaju preko nišana i samo čekaju kad će se ukazati nova prilika da jedan drugom zadaju smrtni udarac i maknu ga sa liste problema. Lideri pozicije dolaze na vlast oboružani mržnjom prema opoziciji, imamo primjer kanadskog premijera Harpera koji je davno priznao da mu je cilj da uništi dugogodišnjeg vladara Liberalnu partiju, nastojeći da otjeraju trenutnog lidera, a da na njegovo mjesto dođe neki manje sposoban zamjenik. A sa druge strane političkog spektra lideri opozicije su rovokopači koji kopaju po prljavom vešu ili smeću pozicije kako bi ih pretvorili u opoziciju i kako bi preuzeli vlast. Radončić kaže kako njemu nije cilj da bude vlast i da preuzme liderstvo u zemlji, pa me onda interesuje: Šta to vi gospodine Radončiću radite u politici ako vam nije cilj da preuzmete vlast?

I da završim u bošnjačkom loncu se kuha jedna otrovna čorba koja će najviše štete nanijeti Bosni i Hercegovni ojačat će Republiku Srpku i Čovićev Treći entitet i time će za sva vremena cementirati podjele koje su napravljene u proteklim decenijama. Sve u svemu ne miriše na dobro i nikako ne ide u onom smjeru u kojem bi se sve trebalo kretati, veoma je teško biti optimista sa ovakvim "liderima".

Danas kada otvorite novine, kada surfate internetom ili pak kada vijesti pratite putem elektronskih medija, a kada je u pitanju Mostar čini vam da svi imaju "pravo" rješenje i da svi imaju teoriju kako riješiti pitanje Mostara. Pišu se deklaracije, rezolucije, traktati, sazivaju se konferencije, inicijative, tribine, stajanja, sjedenja i šta sve ne samo s jednim ciljem odlučiti o mostarskoj budućnosti. Zove se u pomoć sve i svakoga, od Inzka i međunarodne zajednice do dijaspore koja je razasuta širom svijeta, još samo nedostaje da se počnu iskapati kosti poginuli boraca i nosati okolo kako su to radili neki drugi s kraja prošlog vijeka. Digli su se svi mogući branioci vitalnih nacionalnih interesa, vjerske vođe, bivši sportaši, čak i oni koji nikad nisu javno iznosili svoja mišljenja izašli su u medije da kažu koje je to "najbolje" rješenje. Jedni ga dijele, jedni ga spajaju, opet se bude "Istok" i "Zapad", diže se nova buna protiv pokatoličavanja, muslimančenja, dominacije, emancipacije, i ko zna čega još. Nedavno sam pisao o podjelama koje predlažu neke stranke, a evo kako maloprije vidjeh tim idejama o ponovnoj podjeli Mostara na opštine se priključio i SBBBiH preko svog lidera Radončića. Radončić baš kao i ostali traži da se u Mostaru formiraju opštine, da se grad još jednom pocijepa po nacionalnom ključu, jer će kao to navodno zaštititi nacionalne interese. Kako je sam izjavio to neće dovesti do povećanja broja uposlenih u administraciji, iako će Mostar na svojih oko 200,000 stanovnika imati 6 opštinskih plus 1 gradsko vijeće, i isto toliko administracija. Mislim da su ovakve tvrdnje pomalo besmislene jer se zna koliko je radnih mjesta u tim ustanovama bilo uposleno prije osam ili devet godina kada su i postojale, možda se teoretičari opština toga ne sjećaju, ali je bilo mnogo značajnije više nego danas. Možda se broj radnika ne bi povećao, ali bi se povećao zato broj onih koji beru najviše novca a to je broj izabranih predstavnika jer ni jedno od tih vijeća ne bi imalo manje od 10 vijećnika, pa onda možemo reći da bi bilo najmanje 60-80 novih vijećnika koji bi svakog mjeseca pobrali nekoliko hiljada maraka plate, a bez da bi uradili mnogo na promjeni stanja. S mostarskom ekonomijom onakva kakva je, a trenutno je jadna i čemerna, jedva se i ovo sadašnjih vijećnika finansira, a tek mogu zamisliti kako bi se finansiralo još 30, 40 ili 50 vijećnika pored sadašnjih 35. Ista skupina koja je dala navedene prijedloge o podjeli Mostara na opštine, u ovom slučaju direktno Fahrudin Radončić, traži da se u ime zaštite jedinstva Mostara i opet zaštite nacionalnih interesa uvede sistem rotacije na čelu grada. Hmmm, zanimljiva ideja! Prvo su predložili da se grad podijeli, znači vraćamo se na 2003-ću, u ono vrijeme kada je Mostar bio zvanično, stvarno i u svakom pogledu podijeljen grad i kada gradska uprava nije imala nikakvog uticaja osim na onaj mali dio zvani "centralna zona". Sad traže i rotaciju gradonačelnika po nacionalnom modelu. Možda još samo da onda predlože da gradonačelnički parovi opet budu Prskalo-Oručević, Jahić-Tomić pa da sve bude kako je bilo nekad, iskreno ako već toliko žele da se vrate u ono vrijeme kad je sve bilo podijeljeno na dvoje možda da vrate i Miju Brajkovića. Onda bi mogli lijepo da imaju Oručevića i Brajkovića na čelu grada, na onom mjestu gdje je nekad bio "Hit" mogli bi opet da postave onaj famozni šator iz 1994-1995 pa da se ljudi s dvije strane grada sastaju preko stola na pola sata. Često se u zadnje vrijeme pominje Hans Koschnik i njegov prelazni statut, pa se pitam možda ako im je već toliko drag i ako je toliko bio dobar, zašto ga onda ne pozovu da ponovo preuzme upravu, eno i hotela "Ero" gdje je bio pa nek opet vlada kao što je vladao s kraja 1990-tih. I onda neće biti nikakve šanse da "nacionalni" interesi budu ugroženi, "građanska" i ljudska prava će biti na najvišem nivou (oni koji su tada bili u Mostaru, a i ja među njima dobro ih se sjećamo), neće niko biti iznad bilo koga i svi će moći da vladaju onako kako su vladali. Dok se prisjećamo dvodecenijske obljetnice od početka ratnih dejstava, onih koja su meni i mojoj generaciji prekinula prvi razred osnovne škole onog dana kad je eksplodirala cisterna u Sjevernom logoru, pitam se da li se za taj Mostar borili oni koji su se borili? Pitam se da li je moj rahmetli otac u Aprilu 1992. stao rame uz rame sa svojim komšijama da odbrani Donju Mahalu od naleta JNA, da li je već početkom iduće godine završio pod Bijelim Brijegom, a nekoliko sati kasnije na Mašinskom fakultetu i dobio degenek kablom od struje zarad ovakvog Mostara kakav danas žele praviti političari? Pitam se da li je on zajedno sa hiljadama drugih Mostaraca sišao niz Vardu do Heliodroma, da li su svi oni ležali mjesecima na ledenim podovima za Mostar koji će biti grad nacionalno podijeljenih opština i u kojem će biti važnije ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat ili nešto deseto umjesto da li je pošteni građanin tog grada? Pomislim često na dvojicu velikih ljudi Midhata Hujdura - Hujku i generala Arifa Pašalića, obojicu sam poznavao zahvaljujući mom ocu, pa se pitam da li su legli pod zemlju hercegovačku na Šehitlucima za takav "nacionalni" grad?

"Dobro veče, ovo je rat", Senad Hadžfejzović (2. April 1992 - Dnevnik RTV Sarajevo)

U danima kada je bh. političarima nedostajalo snage i hrabrosti da jasno i glasno narodu i svijetu ili da se iskoristim onim vatikanskim "Urbi et Orbi" oglase i kažu da je u zemlji zvanično nastalo ratno stanje to je učinio novinar. Sjećanje na taj datum kada se u našem dnevnom boravku pojavila dobro poznata figura čovjeka kojeg svi dobro znamo samo kao Senad još uvijek su svježa i riječi koje je izgovorio jasno odzvanjaju u mojim, ali i ušima onih koji su se tada iskreno borili za neku bolju i ljepšu Bosnu i Hercegovinu. Studio u kojem su izgovorene te historijske riječi dobrodošlice i surove istine će svjedočiti događajima poput prijetnje Murata Šabanovića da će dignuti u zrak viešgradsku branu, hapšenje Alije Izetbegovića i Zlatka Lagumdžije, Dobrovoljačku ulicu, logore i zločine, rušenja i uništavanja, odlazak Starog mosta, ali i oslobađanje velikog dijela teritorija Bosne i Hercegovine. Centralni dnevnik u 19.30 će postati mjestom na kojem će se bilježiti svi važniji događaji u istorijskim momentima za Bosnu i Hercegovinu. Onda kada se počelo trgovati svime onim što je predstavljalo ratnu, ponosnu, slobodnu i zašto ne reć mnogo slobodniju BiH nego što je danas prvo je ugašena televizija, pa je ispraženjen sutdio, a na kraju je otjeran novinar. Trenutno od televizije koja je naslijedila RTV Sarajevo i BHRT čini se nema ništa, studijem se šetaju neka nova lica ili kako to Balašević kaže: "Neki novi klinci", ali novinar je još uvijek tu i tačno na dvadesetu godišnjicu tog istorijskog dnevnika vraća se na male ekrane. Vraća se novim projektom, projektom koji treba da nam vrati makar djelić onoga što smo izgubili kada su se počele igrati igre oko Bosne i Hercegovine.

U toku tih igara kao što to svi znamo s naših malih ekrana je većinom nestalo ono čime se BiH ponosila ne samo u ratnim nego i u predratnim godinama. Nestalo je ljudi koji čine BiH onime što jeste zemljom njenih građana, naroda, različitih vjerskih opredjeljenja nestalo je evropskog Jerusalema, nestalo je njene kulture od Mome i Uzeira do Porobdžija i Koža, ali isto tako je nestalo i govora o Šantiću, Ćopiću, Ćoroviću, Humi, Kišu, Idrizoviću, Isakoviću, Kreševljakoviću, Šimiću, Prelogu, Krleži i inim kojih se sada ne mogu sjetiti. Nema više ni Duška, Mare, Bake, Škije, Švabe, Kinđeta, nestalo je Pjevača, Safeta, Omera, nestalo je Andrije Števanića, ne vidimo više ni Teodora Romanića. Nestalo je onog čudesnog filmskog lika koji je predstavljao dobrodušnog bosanskohercegovačkog Roma, teškog radnika koji je zarađivao za život gurajući kolica koji u jednom od starih filmova SS-ovcu kaže: "Hilfe, hilfe, gur gur!"

Kao što je drugog aprilskog dana prije 20 godina krenulo pravljenje jedne medijske istorije u kojoj je Hadžifejzović igrao značajnu ali ne i najvažniju ulogu, tako će i ovog 2. aprila krenuti pravljenje jedne nove medijske priče - ne još istorije. Najvažniju ulogu tad a i danas će igrati oni koji će se nalaziti iza kamera, rasvjete, oni skriveni likovi u režiji ili pak oni koji će istraživati priče i detalje kako bi pomogli njemu i kolegama da što bolje pripreme dnevnik. Najveći teret će se ipak naći na leđima onih koji će sa terena slati svoje priče i informisati javnost o onome što se dešava ne samo u zemlji nego i u svijetu. Jakim, pametnim i sposobnim mladim snagama će se pridružiti plejada onih koji su svoju karijeru gradili na nekim drugim medijskim bojištima i time će dati svoj obol neki novim dešavanjima i promjenama na svjetskom planu. Od tima koji će predstavljati FaceHD u narednim godinama možemo očekivati da se nađu face to face s brojnim svjetski poznatim ličnostima kako je to nedavno bilo sa Angelinom Jolie i da ponovo vrate makar putem medija ime Bosne i Hercegovine u žižu interesovanja.

Upravo onako kako to vidimo u okruženju posljednjih nekoliko godina državni mediji su zapali u tešku krizu, postali su i previše zavisni o svojim finansijerima dok komercijalne TV stanice vode kolo i na najbolji način dijele svoj dio kolača. Dolaskom FaceHD-a koji je sad za sad sveden na program smanjenog kapaciteta ta će se komercijalna borba u Bosni i Hercegovini pojačati, dobit ćemo još jedan sposoban glas da se izbori za svoj dio kolača ali i da pošalje jednu drugu sliku o dešavanjima u Bosni i Hercegovini. Kao i u svemu u životu pa tako i medijima važno je shvatiti da su dvije glave pametnije od jedne tako i kada su TV u pitanju uvijek je bolje imati još jednu koja će ponuditi drugačije mišljenje o dešavanjima i perspektivu kako krenuti naprijed. Siguran sam da će brojni mladi ljudi imati priliku da ispeku zanat, da steknu iskustvo te da povedu jednu novu borbu za Bosnu i Hercegovinu koja je izgubljena u onim borbama koje sam pominjao u redovima prije ovih. Nadam da neće zaboraviti da su pero i javno izgovorena riječ najjača oružja i da će ih koristiti upravo onako kako je to i najbolje, a sve sa najboljim ciljevima. Vrijeme je konačno da se učmale političko-interesne i društveno zaostale kosti i jazbine dobro protresu i provjetre i da im se kaže da je konačno došlo vrijeme da budu propitani od onih koje su navikli ušutkivati jer su mladi i jer ne znaju visoku politiku.

Kritičari će se javiti i kazat će kako je ovo još jedan projekt koji finansiraju ovi ili oni, da je obojen bojom ove ili one političke struje ili frakcije te će pokušati osporiti valjanost projekta, ali upravo se u tome krije ono pravo zrnce mudrosti koje treba ovom ali i drugim medijima. U današnjem svijetu ne postoji apsolutno nezavisno novinarstvo i svi se mediji kreću od lijeva do centra, od centra do desna od desna do lijeva i nazad u podršci onima koje smatraju najboljima da vode društveno-političku zajednicu. FaceHD ne pripada nikome osim njenim radnicima i ljudima koji su osmislili ovaj projekt žrtvujući vlastite karijere, privatne živote i nebrojene besane noći u namjeri da javnosti, građanima i istoriji novinarstva ponude još jedan kvalitetan proizvod. Kao neko ko je sa cijelim procesom nestanka upoznat od samog početka koji datira godinama unazad realizaciju programa dosada i početak emitiranja CD-a u osvit dvadesete godišnjice rata moram nazvati herojskim podvigom koji bi trebao biti nagrađen ako ništa respektom i poštovanjem za oni koji su radili na njemu.

Mojim dragim kolegama na FaceHD želim mnogo uspjeha u radu u nadu da će jednog dana dostići najveće dosege zajedničke nam profesije i standarda koji će se moći mjeriti samo ukoliko ih uporedimo s najvećima. Sretno vam!

Kako se približavaju lokalni izbori u Bosni i Hercegovini najviše se prašine diže oko Mostara i oko njegova uređenja. Ništa novo u gradu koji je već godinama označen kao grad slučaj oko kojeg se ne lome koplja zarad naroda i njegovih interesa nego radi stolica, fotelja, titula i uticaja na nacionalnu politiku. Ovih dana su se javili svi znani i neznani da kažu šta je to najbolje što bi se moglo desiti Mostaru i kako bi Mostar trebao biti uređen u narednim godinama i decenijama. Krenulo se opet od Koschnika i njegova uređenja, pa do sadašanjeg Ashdownova iako ne bi bio iznenađen da se jave neki novi modeli kako da se grad uredi. Uz političare iz bošnjačkog korpusa, u proteklim mjesecima smo čuli i vjerske i javne radnike po ko zna koji put u ulozi boraca za "nacionalne interese" i protiv pretvaranja Mostara u "hrvatski stolni grad". Bolji poznavaoci prilika u Mostaru bez mnogo razmišjanja će zaključiti da je ovo još jedna predizborna epizoda koja treba da pokaže kako je Mostar svima važan, ali i da o Mostaru niko ne vodi računa osim kada je u pitanju izborna godina. 

Da bi shvatili o čemu se ovde radi moramo otići poprilično daleko u prošlost, dosegnuti 1995.-tu, i onaj Koschnikov status često nazivan Prelazni koji je trebao nakon okončanja ratnih dejstava pomoći da se Mostar pomakne s mjesta. Tada je grad po prvi put u svojoj istoriji podijeljen na sedam dijelova koji su trebali predstavljati najbolji način zaštite i uređenja nakon što su ukinuti dvije gradske uprave. Od tog trenutka pa kroz narednu deceniju umjesto dvije gradske administracije koje su vodili Safet Oručević i Mijo Brajković dobili smo sedam uprava podijeljenih upravo onako kako je to odgovarali nacionalnim partijama. Na bošnjačkoj strani jedinu ulogu vlastodržca je imala neprikosnovena, državotnorna, najzaslžnija i kakva već ne SDA debelo podržana od strane medija, vjerskih institucija i medija. Identično je bilo i na zapadnoj strani grada, iako je ne želim tako zvati, gdje je 100% vlasti bilo u rukama HDZ-a. Ni jedno područje u gradu od sedam koliko ih je bilo nije napredovalo ni milimetra, budžetske pare su trošile za privatne potrebe, "otvarale" su se kompanije koje su već sutra bile zatvorene, samo su režimski ljudi mogli dobiti materijal za obnovu kuća ili poslovni prostor.

Prividno nešto se događalo jer je svak upravljalo svojom mahalom onako kako je samo on htio, a nije morao nikome odgovarati za to što je radio.  Kad god pomislim o Mostaru tog perioda prisjetim se famoznih ratnih "mirovine" sporazuma koji su predlagali da se zemlja podijeli na tri republike po etno-nacionalnom principu kako bi se zadovoljile želje tadašnjih vladara. Koschnikov plan za Mostar je upravo bio to, podijeli pa vladaj, svi su bili zadovoljni jer su dobili svoj dio kolača a pretvarali su se da rade na ujedinjenju Mostara. I tada je, kao i danas, Mostar imao disfunkcionalno gradsko vijeće sklepano po nekom nemogućem modelu koji je uvijek omogućavao veto onoj drugoj ili trećoj strani. Da stanje bude još komplikovanije Koschnik je izmislio onu famoznu rotaciju svake dvije godine na poziciji gradonačelnika i dogradonačelnika. Tako smo onda u fazama imali periode u kojima su gradskom politikom dominirali zahtjevi temelji na željama bošnjačkih političara, pa onda dvije sa hrvatskom dominacijom, a sve opet preko leđa građana. 

S početkom novog milenija došao je famozni Karadžićev šah partner Lord Ashdwon sa novim statutom koji je naizgled promijenio stanje, ali u suštini se nije promijenilo mnogo. Ukinuo je šest opštinskih vijeća ali je ostavio administracije koje su služile za nova zapošljavanja podobnih kandidata i uhljebljenje zaslužnih stranačkih poltrona. Isti je fomrmirao novo gradsko vijeće kakvo još u svijetu nije viđeno niti je funkcioniralo. Često sljedeći na sjednicama tog vijeća i prateći njegov rad sam se pitao da li je taj čovjek, Ashdown, uopšte koristio razum kad je stvarao to vijeće. Trideset i pet ljudi se uglavnom nije moglo dogovoriti ni oko najosnovinijih detalja jednice a kamoli oko odluka važnih za funkcioniranje grada i njegovih službi. Sjednice su se rastezale mjesecima, odgađane su zbog iftara, teravija, džuma, misa, sahrana, zbog nadrealnih razloga koji su izmišljani na svakoj pojedinoj sjedici, a obično bi za probleme bio kriv neko drugi osim samih vijećnika. Sjetite se samo slučajeva Njirića dućan, Ruža, Komos, stadion pod Bijelim Brijegom, Šantićeva ulica  - obnova zgrada i inih drugih koji su kroz godine potresali gradske temelje u posljednja dva mandata.

Ovih dana kada počinje nova izborna godina, ako se tako može reći, svi se a posebno bošnjački političari upinju da dokažu kako su upravo oni najbolja opcija za "spas" Mostara od tog famoznog postajanja "stolnim gradom". Većina ih ovih dana kreće od SDA, što nije iznenađujuće, ali meni ipak zanimljiviji onaj opozicioni korner. U tom korneru vlada takva gužva da koga god izaberete neće biti sigurni dali je u mogućnosti da preuzme vlast i konačno nešto promijeni. Tamo su Radočićev SBBBiH, raspadnuta SBiH, SDP, Naša stranka i vjerovatno nekolilcina neformalnih grupa koje bi željele da se nađu u političkom životu grada.

Da budem iskren od ovog posljednjeg dijela opozicionog bloka ne očekujem mnogo jer ni na proteklim izborima nisu uspjeli privući pažnju birača niti su uspjeli osvojiti dovoljno mjesta da bi se nametnuli kao stvarna opozicija dvojcu SDA-HDZ. Kao i na svakim izborima postoji mogućnost da i oni iznenade te da dovedu do makar malih ali značajnih promjena u odnosu snaga na terenu. Različitost u stavovima i različite jačine tabora u gradskoj vijećnici bi mogle pokrenuti stvari s mrtve tačke, sada je samo pitanje da li mogu privući šaroliko biračko tijelo?

Novi kolač u političkom svijetu Mostara jeste SBBiH koji će preko Radončićeva Avaza i uz pomoć vjerskih lidera pokušati da okupi srž bošnjačke biračke grupacije te da usmjeri svu negativnu energiju prema SDA i njenim kandidatima. O ovome sam nešto pisao u jednom od prethodnih članaka pa možete pogledati, ali ono što je zanimljivo jeste da upravo oni dolaze na političku scenu bez da na pravi način napadnu najvećeg političkog takmaca (HDZ). Čini se da upravo onako kako su Tihić i Čović napravili sporazum da podijele vlast i grad, isti imaju i Radončić i Čović, ali da je sada važno izgurati SDA iz igre kako bi se neki drugi stavovi lakše usaglasili. Od ove političke snage ne treba očekivati ništa drugačije niti značajnije jer se u njihovim redovima uglavnom nalaze oni koji su ili postali "otpad" u nekim drugim ili su bezuspješnoj pokušavali u istim tim "drugim" partijama da se nametnu kao značajni članovi i potencijalni kandidati. Vjerovatno je tamo gdje su bili ponestalo para, a Radončić ih ima pa je onda lakše ići tamo gdje ih ima nego tavoriti gdje ih nema.

Šta reć o SDA kao svevladajućoj partiji u bošnjaka tokom proteklih dvije decenije? Nema se baš šta mnogo pozitivno, a negativnog je već i previše rečeno. Nedavno je Tihić ponovo pozvao na formiranje opština u Mostaru nakon što je razgovarao sa svojim starim partnerom Čovićem. Da nije jadno bilo bi smješno. Puna im usta ujedinjenog Mostara, a oni bi opštine da se malo bave nahijskim poslovima, vjerovatno bi da vrate Mušića na Jug, Hadžiomerovića u Stari Grad a da Ćorić preuzme Sjever pa da onda postave još kojeg junaka u Gradsko Vijeće pa da svi budu zadvoljni jer su "lideri" i svi imaju svoju mahalu da upravljaju. Ne znam da li je dobro ili loše da ostanu na vlasti, jer i oni koji bi mogli da dođu nisu Bog zna šta bolji od njih.

Kad se sve sabere i oduzme, možda čak pomnoži i podijeli, svi mi koji ćemo za nekoliko mjeseci se naći licem u lice sa biračkim listićima imat ćemo veliki problem da donesemo odluku kome i kojoj opciji da poklonimo onaj "X". Milimetri na metru ili grami na vagi će odlučivati o tome ko će dobiti to povjerenje, ali u isto vrijeme strah me je da se ništa značajno neće dogoditi sve do onog trenutka dok nove mentalne i političke snage ne budu stavljene na scenu. Iskreno mislim da ću se naći na Tantalovim mukama dok donesem tu odluku kome da dam povjerenje da u moje ime bude predstavnik glasa građana. Grad slučaj će se vući još dugo i dugo bez ikakvog obzira na potrebe građana i samo grada, vuće se do onog momenta kad se dese stvarne realne strukturalne i fizičke promjene, ali i dok građani ne izvuku glavu iz pijeska i potjeraju preko malte sve one koji ne pripadaju gradu.

Proteklih 16 mjeseci Bosna i Hercegovina je funkcionirala kao zemlja bez Vlade i njenog prvog čovjeka, a sada će čini se funkcionisati s Vladom i mađioničarem na njenom čelu. Vjekoslav Bevanda koji prije desetak dana zasjeo na poziciju premijera svoje prve dana provodi pričajući sa novinarima o svom programu rada, privatnom životu i ženinom protivljenju da uđe u politiku umjesto da kao stvarni lider jedne zemlje vrijeme provodi fomirajući svoj ured i radeći svoj posao. Tako je svojim novim prijateljima pripadnicima sedme sile izdeklarirao takav program rada za prva četiri mjeseca da bi mu na njemu pozavidio i sam Barack Obama, i tu se krije razlog zašto sam rekao da će BiH imati premijera mađioničara. U četiri mjeseca Bevanda, od kraja februara do kraja juna, planira donijeti budžet, povratiti povjerenje međunarodnih finansijskih institucija te provesti reforme Ustava koje bi BiH dovela na vrata EU. Donošenje budžeta u roku od mjesec dana možda i nije tolika iluzija, ako uspije zadovoljiti prohtjeve svih strana te ukoliko Predsjedništvo ne bude slijedilo trenutnu praksu udivoljavanja nacionalnim interesima preko budžetskih stavki. Kao što je javnosti poznato članovi najvišeg organa u državi vise brinu za stranačke interese nego što li brinu za budžetske potrebe i korisnike, pa će onda i Bevandine najave trebati suditi prema tome. Povratak povjerenja međunarodnih finansijskih institucija će biti jedan od najvećih problema za Bevandu i njegov tim. U današnjim okolnostima za taj poduhvat zemlja treba pokazati spremnost na štednju što je u BiH gotovo nemoguće jer se već štedi na svemu, potreban je veći nivo investicija koje bi punile budžet i sto je najvažnije potreban je oporavak ekonomije koji bi trebao dati značajniji zamah punjenju budžeta. Ukoliko BiH ne pokaže da posjeduje stabilno finansiranje te da se budžet puni iz stabilnih prihoda ni IMF ni WB neće htjeti ni čuti za BiH i njene probleme. Isto tako BiH je izgubila značajna sredstva iz EU fondova što će uz već spomenute probleme sa budžetom dodatno naškoditi bh. šansama kod međunarodnih bankara. Svoju tvrdnju ne temeljim na činjenicama usko vezanim uz Bosnu i Hercegovinu nego na činjenicama koje su utvrđene na primjerima Grčke i Italije, a biće uskoro primjenjeni i na Španiju te još neke druge zemlje koje se nalaze na granici bankrota. Ako Grčka za koju Baranje Evropska Unija ne može dobiti onoliko sredstava koliko je potrebno za nje spas od međunarodnih bankama onda mislim da je iluzorno očekivati da će BiH sa svojim kapacitetima biti u boljem stanju. BiH će naškoditi i narušio odnosi sa Evropskom Unijom koji su proizašli iz posljednje krize, tako da mislim da je najbolje prvo popraviti te odnose pa tek onda se laćati zahtjeva za novim kreditima. Možda bi Bevanda trebao pogledati na domaće tržište kapitala i pokušati sa domaćim bankarskim sektorom napraviti dogovor oko određenih projekata onako kako je to nedavno izradila Srbija i sebi osigurala veoma povoljnu sliku u očima IMF-a. Premijer najavljuje kako će u roku od četiri mjeseca pripremiti izmjene i dopune Ustava BiH, okončati proces usklađivanja sa evropskim pravnim tekovinama te ispuniti zahtjeve iz presude Sejdić-Finci. Ovoliku količinu iluzija vezanih za politički svijet BiH i funkcioniranje njenih institucija nisam vidio čini mi se od vremena da je BiH vladao Lord Ashdown kada je najavljivao onu famoznu reformu posao i pravda. Pošto je novoimenovani premijer u politiku ušao prije samo 4 godine valja ga podsjetiti da su ustavne promjene u BiH stare skoro deceniju, a posljednji pokušaj njihove provedbe je propao 2006. godine. Za one koji se ne sjećaju to je vrijeme kada se na stolu nalazio "Aprilski paket" koji je svojim povratkom u politiku uništio Haris Slajdžić na kraju aminujući policiju RS-a. Sumnjam da će se bilo šta promijeniti sa njegovim dolaskom na čelo Vijeća ministara iz prostora razloga zato što ne postoji politička volja među stranačkim liderima da se iste provedu. Promjenama Ustava sada i njihovim usklađivanjem sa evropskim pravnim tekovinama dovelo bi u pitanje održavanje lokalnih izbora koji bi se trebali održati do kraja ove godine jer bi kompletan izborni sistem trebalo reformisati. U isto vrijeme bi se postavilo pitanje da li ih treba praviti prije najavljenog popisa stanovništva jer kako znamo novi popis bi poništio raniji model raspodjele vlasti prema onom iz 1991. godine. Ovakav razvoj situacije bi dodatno oštetio ionako jadan državni budžet, a uzrokovao bi više problema nego koristi. Ne treba zaboraviti da upravo provedba presude u slučaju Sejdić-Finci te presude Ustavnog suda Federacije u slučaju mostarskog Statuta su dodatni elementi koji upućuju da je Bevandino trčanje pred rudu ne samo dokaz neiskustva nego i vjerovatan pokazatelj da će njegova vladavina biti jedan od "zanimljivih" perioda u bh. političkoj istoriji. Veliku prepreku njegovim namjerama vezanim uz EU integracije predstavljat će prvi čovjek bh. diplomatije Zlatko Lagumdžija. Odavno je poznato da su evropski političari, a i oni koji dolaze iz USA, u veoma lošim odnosima sa Lagumdžijom još od vremena kada je bio premijer-ministar. U proteklih nekoliko godina osim par kurtoaznih susreta Lagumdžija nije imao većeg niti značajnijeg susreta sa međunarodnim diolomatama, dovoljan znak da znamo šta nas čeka u budućnosti. Lagumdžija je opterećen stalnim sukobima sa regionalnim političkim liderima, pogotovo sa istočne strane Drine, ne vjerujem da će imati ni dobru saradnju sa kolegicom u Zagrebu. Pored toga uz njegovo ime se vežu i sumnje za brojne kriminalce radnje i pritiska na političke protivnike preko njemu odanih medija, najavio je da će mandat provest u čistkama "nepodobnih" kadrova u MVP-u i tu padaju u vodu sve Bevandine nade da će se u ovom mandatu napraviti značajniji pomak prema EU. Bosna i Hercegovina treba očekivati tri godine iluzija, velikih riječi i premalo konkretnih rezultata, a prema svemu sudeći Bevanda bi mogao osjetiti na svojoj koži onu staru: "Ko visoko leti, nisko pada".

Prije četiri godine jednog hladnog februarskog dana u sarajevskom tramvaju je ubijen Denis Mrnjvac. U danima koji su uslijedili svi su stajali na ulicama i protestvovali tražeći promjene i odgovornost političara. Četiri godine kasnije niti su se desile promjene niti su političari postali odgovorniji. Upravo oni koji su tada stajali na ulicama dozvolili su im da državu i narod dovedu u stanje totalnog kolapsa. Tako su im ti političari pripremili godinu i nešto dana bez državne vlasti, a ovih dana specijalni sibirski poklon pod nazivom: "Crknite gamadi dok se mi šetamo po Jahorini".

Zemlja je zaleđena, blokirana, jadna, broji mrtve koji su se zaledili jer su nesposobni političari bili previše zauzeti da se pripreme za zimu, ali samo rijetki dižu glas protiv vlasti. I pitam se koliko će još Denisa BiH dati dok se konačno pokrene i preuzme vlast u svoje ruke? Do kada će BiH stavljati sebe i svoj ponos pod noge i pljuvati na vlastiti ponos i vlastiti narod? Kad kažem BiH mislim na njene ljude bez obzira na ime, vjeru, nacionalno ili političko opredjljenje.

Da li je došlo vrijeme za promjene ili i Bosna i Hercegovna čeka neko proljeće da se pokrene? Da li čeka neke mostarske žege i sarajevkse šetnice u maju da digne glas i da kaže "Dosta je više"?

Bosna i Hercegovina lagano ulazi u predizbornu godinu i još jednom imamo priliku slušati odveć etablirane i aspirirajuće političare kako se bore za naklonost birača iznošenjem prljavog veša na površinu i popljuvanjem političkih protivnika. Kako se to može i očekivati po nepisanim političkim pravilima prvi u bitku ulaze predstavnici opozicije ili predstavnici onih partija koje s formirane između dvaju izbora. Da se očekivanja onih koji detaljno prate dešavanja ne bi pokazala pogrešnim pobrinuli su se na kraju radne sedmice predstavnici SBB BiH-a s područja HNK i Mostara, organizirajući press konferenciju o Mostaru u Sarajevu. Tako su se pred mojim kolegama našli zastupnici Alikadić, Macić i Kljako koji su trebali javnosti objasniti ko je to kriv za stanje u kojem se danas nalazi Mostar te na koji način oni planiraju promijeniti to stanje. Mora se priznati ovaj trojac je izašao sa nekim odveć poznatim idejama koje je njihov lider Fahrudin Radončić već zagovarao tokom kampanje sa svojim ekonomskim teorijama, ali i sa dobrom količinom nevjerovatnih tvrdnji. Neke od ovih tvrdnji su toliko nevjerovatne da bi bile užasno smiješne da nisu pokazatelj elementarnog nepoznavanja činjenica, a neke su opet nevjerovatne jer ne priznaju historijske činjenice poznate cijelom svijetu.

SBB-ov federalni zastupnik Alikadić je samouvjereno kao najveći problem Mostara označio nekih 30-tak hiljada građana koji se nisu vratili nakon okončanja ratnih dejstava. Da parafraziram njegove riječi povratkom tih nekoliko desetina hiljada građana bi se magično riješili svi problemi, jer bi vjerovatno samim njihovim prisustvom bili stvoreni uslovi za neki novi Mostar. U istom košu sa neprovratnicima se našla i SDA kao glavni problem zašto je Mostar u ovakvom stanju, a onda nakon toga je u istu ravan došla i Elektroprivreda BiH, pa sam se našao zbunjenim stvarno ko je glavni problem?

Od tri navedena problema jedan je sigurno na mjestu i tu se moram složiti sa Alikadićem, a to je da je SDA jedan od velikih problema. U proteklih dvije decenije su bili dijelom svake vlasti i imali su u svojim rukama sve moguće poluge razvoja i transformacije Mostara nakon rata, a pogotovo u vremenima dok su upravljali opštinama koje su nastale neposredno nakon Washingtonskog sporazuma. SDA je u tim vremenima, a i nakon njih, kada je uspostavljen ujedinjeni Mostar (nakon 2004 god.) propustila nebrojene šanse da se nađe u ulozi katalizatora razvoja. Svojim su pogrešnim djelovanjem i nekonstruktivnim pristupom problemima svim građanima koji su glasali za njih, ali i političke protivnike, učinili ogromnu medvjeđu uslugu. U tome su imali ogromnu podršku SBiH-a koji je bio i ostao jednom vrstom njihova političkog priljepka, baš kako je to HDZ90 onom "originalnom" HDZ-u. Začkoljica je u tome da su oni koji se danas nalaze na listama SBBBiH-a i preko plota populjuvaju SDA i njihove neuspjehe bili aktivni članovi te partije u protekle dvije decenije i svojim radom, djelom i finansijskim sredstvima pomogli da se ostvare svi ti negativni projekti koji su naštetili Mostaru.

Kad su u pitanju povratnici u Mostar i njihova eventualna uloga u ujedinjenju te razvoju grada situacija je polovična. Povratkom tolikog broja ljudi u grad glasačka mašina bi bila znatno jača i situacija bi bila mnogo zanimljivija, a to je vjerovatno jedan od razloga zašto ovi političari i potenciraju taj "problem". Alikadić u objašnjavanju svoje teorije kako su povratnici krivi što se nisu vratili i što svojim znanjem nisu pomogli oporavak Mostara pokazuje da se samo služi floskulama koje nemaju nikakvu stvarnu vrijednost. Mostar godišnje izbaci nekoliko stotina ako ne i hiljada svršenika visokoškolskih institucija (govorim samo o Univerzitetu) i 98% tih mladih ljudi s diplomama ostane bez posla nakon okončanja školovanja. Upravo iz ovoga vidimo da nije problem u povratnicima nego je problem u onima koji su bili zaduženi da ostvare uslove za povratak. Možda bi nam njegov stranački kolega Macić, vlasnik fabrike namještaja Maoles, mogao objasniti kako je to on uspio pokrenuti uspješan biznis i kako je to bilo moguće u uslovima u kojima se privreda namjerno uništavala? Isto tako dotični bi možda mogao iznijeti podatke o tome koliko je on zaposlio povratnika te koliko je visokoškolovanih kadrova sa Univerziteta zaposlio u svojoj kompaniji, a da nisu ili članovi njegove porodice ili da nisu na neki način "podobni" da se nađu među zaposlenima.

Teorija o tome kako je Elektroprivreda kriva za stanje u Mostaru je više nego nevjerovatna. EP je kompanija u federalnom vlasništvu i Vlada je po zakonima i Ustavu jedina ovlaštena da raspolaže sredstvima, pa bilo to ispravno ili naopako takvo je zakonsko stanje. Ipak nešto se mora znati. Električna energija koja se generira na tri elektrane na slivu Neretve se ne troši isključivo u Hercegovini nego se šalje i prema Bosni, a i prema inostranstvu te i drugi građani BiH plaćaju za tu struju. Upravo zbog toga bi bilo nemoguće očekivati da se sredstva zarađena na tim elektranama isključivo troše na prostoru Hercegovine. Da li sredstva od javnih kompanja treba trošiti za budžetske potrebe? Odgovor je: Da, jer je to model koji se korsiti svugdje u svijetu pitanje je samo realizacije zacrtanih projekata i rasporeda utroška sredstava. Da li bi parama od EP-a trebalo osnivati nove kompanije ili financirati javne radove? Opet je odgovor: Da, ali ne isključivo Da jer bi ovi projekti trebali biti rješavani uz pomoć namjenskih sredstava posebno prikupljenih za te namjene.

U uvodu sam spomenuo i neke nevjerovatne tvrdnje koje su izrečene na ovoj press konferenciji. Prvu je ispalio Alikadić kada je na novinarsko pitanje o uticaju HDZ-a na stanje u Mostaru i mostarskom Statutu samouvjereno rekao: "Ja sam mašinac i mogu samo pričati o svom poslu". Veoma je interesantno onda da je upravo on pričao o SDA, povratnicima i EP-u kao glavnim problemima jer u toku tih izlaganja nisam čuo ni jedan tehnički pojam koji bi povezao sa mašinstvom. Isto tako je rekao kako nema namjeru komentirati odluke Ustavnog suda, a u nastavku je objašnjavao na koji bi se način glasalo (jedan čovjek, jedan glas) da se u kojem slučaju vrati onih 30-tak hiljada ljudi koji žive van Mostara. I kako šećer uvijek dolazi na kraju, ovaj se uspješni inovator, zapitao ko je djeci onih koji žive izvan Mostara dao pravo da uzmu dvojna državljanstva? Wow, to je izjava koju ne mislim da bi se većina ljudi svjesno usudila izreć je. Gospodine zastupniče to pravo im je dano zakonima i Ustavima zemalja u kojima žive nakon što steknu određene uslove, a pojačana su međunarodnim konvencijama koje je potpisala i Bosna i Hercegovina. To je barem elementarno znanje koje bi trebao imati svaki političar i ne dovoditi ga u pitanje. Na pitanje jedne od prisutnih kolegica kakvo je njegovo mišljenje o ulozi HDZ-a u svim problemima koji su nastali u Mostaru jednostavno je odgovorio kako o tome ne može govoriti, ali da zna da je kriva SDA?! Čini se da po Alikadiću i SBBBiH i nije toliko važno koliko je i odkada je HDZ na vlasti jer je važno da se oslobode SDA, da zasjednu na vlast pa da onda oni sklope neku koaliciju ili pak potpišu neki sporazum o saradnji u Mostaru, jer već smo vidili nebrojene sastanke Radončića i Čovića. Interesne skupine se uvijek skupljaju zajedno, pa tako i u ovom slučaju.

Uvijek kada vidim mlade ljude da ulaze u politiku i da imaju namjeru da se bore za bolje sutra osjetim iskrenu radost i nadu da će se nešto konačno promijeniti. Ove prilike je jedan od takvih predstavljao SBBBiH. Anel Kljako je tokom svog izlaganja iznio par tvrdnji od kojih mi se iskreno digla kosa na glavi. Prva je ona da je Mostar "već 300 godina duhovno sjedište" BiH?! Nonsens, nepoznavanje najosnovnijih istorijskih činjenica ili samo zabluđenost izjavama pojedinih mentora SBBBiH-a? Iskreno ne znam kako ovo opisati i na koji način okarakterizirati njegove izjave. Prema Kljaki Mostar je značajnim središtem postao negdje polovinom 18 stoljeća ili da budem precizniji u kasnim 1700-tim. Prema ovim tvrdnjama niko od dolaska Osmanlija pa do iza smrti Mustafe Ejubovića - Šejh Juje nije vrijedio ni prebijene pare, a kamoli da je doprinijeo nešto vrijednosti Mostara na kulturnom, političkom i bilo kojem drugom planu. Pitam se onda koji li su to "domorodci" izgradili mostarske džamije, crkve, biblioteke, vodovode? Koji li su to "domorodci" onda poput Bajezidagića bili slani na sultanske dvorove da budu lideri najvećeg carstva istočno od Beča? Čudni li su bili ti sultani kad su birali neke balkanske "domorodce" koji su dolazili iz neke beznačajne hercegovačke provincijske kasabe. Svi oni koji su stvarno porijeklom iz Mostara i čije porodice baštine nekoliko stoljeća života u tom prelijepom gradu na ovakve izjave mogu samo ostati zapanjeni i jednostavno iznenađeni nepoznavanjem istorije grada koji predstavljate na političkoj sceni.

I da zaključim po svemu prikazanom ovi koji danas pucaju na vlast nisu ništa drugačij od onih koji su već decenijama na vlasti, jer su samo promijenili dresove kad su shvatili da je SDA iscrpila fondove, a Radončić ponudio nove izvore finansiranja. Onako kako su se ponašali bivši SDA kadrovi kad su prešli u SBiH, tako se danas ponašaju oni koji su iz SDA/SBiH prešli u Radončića glume da ništa nisu znali i da se ništa nije desilo s njihovim znanjem i političkim djelovanjem pa sad izmišljaju toplu vodu kako da promijene stanje. Ko god da pobijedi na narednim izborima u Mostaru ništa se značajno neće promijeniti, niti će se išta pomaknuti naprijed, crna rupa će ostati crna rupa.

Hrvatsko koketiranje sa ustaškom ideologijom se nastavlja pred očima ne samo Balkana nego cijelog svijeta. Tako su posljednje sedmice 2011. godine tri događaja vezana za kvislinšku tvorevinu na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine dobili šansu da se nađu na stranicama regionalnih, ali i svjetskih medija. Mlađahni poklonici ustaške ideologije su se okupili da obilježe godišnjicu smrti Jure Francetića, poznatijeg kao Krilnik, sveštenici Katoličke crkve u Hrvata su bez imalo stida ili bilo kakvih ograda su slavili sveto misno slavlje za Poglavnika Antu Pavelića u povodu godišnjice njegove smrti. Treći važan događaj vezan uz najnoviju promociju ustaškog režima, ideologije i čelnih ljudi u hrvatskom društvu je došao kroz pero kolumniste Večernjeg lista Josipa Pavičića koji je uz Krležinu godišnjicu smrti pozvao da se s Krležinim radom i statusom izjednače djela još jednog NDH čelnika Mile Budaka.

U dva odvojena događaja koja su slavili godišnjice smrti čelnih ljudi NDH čuli smo pohvale, ponos i opredjeljenje za nastavkom njihove ideologije nekada u budućnosti. Posebno zabrinjavajuća činjenica je da su se među poštovaocima lika i djela Krilnika i Poglavnika našli mladi ljudi u dvadesetim godinama. To su ljudi koji se diče Crnom Legijom, Francetićevim ratnim čedom, koje je na prostorima NDH pogotovo Bosne i Hercegovine počinila neke od najvećih zločina te u smrt poslala neznani broj nevinih stanovnika balkanskih područja. Strašno je kada vidite ljude u dvadesetim da slave zločine i zločince te jasno poručuju da su spremni da krenu njihovim putem, možda čak i da pokušaju ponoviti zločine koje su počinili njihovi idoli.

Katolička crkva u Hrvata, bez ijedne riječi sa zagrebačkog Kaptola kao sjedišta hijerarhije, je još jednom dokazala da su tvrdnje po kojima je upravo ona bila jednim od glavnih saradnika Pavelića i NDH veoma tačne. Ako znamo da su u godinama rata čelni ljudi crkve na čelu sa Alojzijem kardinalem Stepincom usko sarađivali sa vlastima u Zagrebu, a iz Rima djelovao Krunoslav Draganović koji je pomogao brojnim nacistima pa i samom Paveliću da pobjegne pred komunistima onda je jasno da Crkva još uvijek nije odustala od ideja koje su zagovarane u NDH. Zadnji dani 2011.-te, baš onda kad su i Jevreji obilježavali Hanuku, su iskorišteni da se sa oltara slavi čovjek pod čijim je vođstvom u smrt poslano na stotine hiljada ljudi u raznim logorima širom prostora koji je zauzimala NDH. I na misi za Poglavnika se našla odabrana skupina onih koji su došli da zajedno s Crkvom obilježe njegov život i rad šaljući gotovo identične poruke onima koje su odaslane nekoliko dana ranije sa Francetićeva memorijala.

Ove skupine ljudi jesu možda brojčano beznačajne, no kada se pogleda činjenica da su to mladi ljudi pred kojima je život onda se moramo zabrinuti jer će se poštovanje tokova ustaštva i onoga što je počinjeno za vrijeme postojanja NDH. Ipak ne smijemo zaboraviti na to da se svake godine na jednoj drugoj lokaciji, Bleiburškom polju, okupi mnogo veća skupina onih koji uz Thompsona i ustaške crne uniforme obilježi zločin koji su počinili komunisti na kraju Drugog svjetskog rata. To je upravo ona skupina u društvu koje se moramo paziti ukoliko ne želimo da se Balkan u nekim narednim godinama nastavi vraćati putem koji je izazivao stotine hiljada mrtvih ljudi tokom posljednjih 50 godina XX vijeka.

Nažalost Hrvatska nije usamljena u ovom pohodu prema nacizmu, fašizmu te drugim radikalnim pokretima. Slično vidimo i na prostorima Bosne i Hercegovine te Srbije gdje se javno slave "junaci" poput Draže Mihailovića i njegovih najbližih saradnika na parastosima te drugim crkvenim slavama. Ni ona treća strana, da je tako nazovem, nije daleko od toga da krene za sličnim idejama jer kako nam historija govori neke su bh. porodice koje nose muslimanska imena, od koji su neke imale i članove u vrhu Islamske zajednice podržavale NDH i nacistički pokret pa je zbog toga i formirana 13 SS "Handžar" divizija koja je trebala da brani spomenute ideje i pokrete. Ukoliko nešto ne bude uskoro urađeno po ovom pitanju a kroz snažnu akciju svih dijelova društvene i političke zajednice strahujem da će balkanska budućnost biti ostanak u crnoj rupi i možda neki novi balkanski ratovi.

Bosna i Hercegovina će prema najavama vladajuće šestorke konačno dobiti državnu Vladu, a do toga su konačno došli nakon što su pregovarali 14 mjeseci o raspodjeli fotelja. Na kraju niko nije dobio sve ono što je tražio, a prema svemu sudeći "pobjednici" ove dugotrajne bitke su nenadani partneri Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović. Ovaj neuobičajeni politički dvojac je tako sebi osigurao na oko dvije najvažnije pozicije u Vijeću Ministara te su se dogovorili kako će podijeli pozicije između sebe po modelu i vuk sit i ovce na broju. Ostatak ekipe Milorad Dodik i Sulejman Tihić mogu biti zadovoljni onime što su postigli kroz pregovore, dok je jedino čini se nezadovoljan Božo Ljubić koji je odmah nakon potpisivanje ugovora o saradnji zaprijetio da će se iz njega povući. Ljubićeva prijetnja i nije toliko iznenađujuća jer će on u svakoj situaciji pokušati dokazati kako nije Čovićeva marioneta, iako je i slijepcu jasno da je Ljubić samo piun u rukama Dragana Čovića.

Gledajući na listu onih koji će personalno činiti novu vladu moram kazati da su mi samo dva imena zanimljiva, dok su svi ostali članovi poprilično očekivani jer su to stranački poslušnici koji se na tim ili sličnim pozicijama nalaze već predugo. Nominacija Vjekoslava Bevande, nekadašnjeg ministra finansija Federacije BiH, na mjesto mandatara za sastav Vijeća ministara je poprilično iznenađenje jer sam očekivao da će Čović predložiti nekog od svojih bojovnika poput Borjane Krišto, Bariše Čolaka ili da će možda kandidrati i sebe lično. Bevandino ime je u proteklih nekoliko godina dok je bio na mjestu ministra finansija FBiH često bilo vezano ili uz kontraverzne odluke koje nisu išle na ruku jednom od elemenata društvene zajednice ili uz odluke koje su bile pozitivne ali se nisu sviđale njegovim koalicijskim partnerima. Posljednji put je bio na medijskom nišanu u onim mjesecima kada je formirana nova Vlada FBiH i kada je dugo odbijao da preda funkciju sadašnjem ministru Anti Krajini.

Od Bevande kao novog državnog premijera ne mislim da trebamo očekivati neke ekstra specijalne rezultate jer će kao i mnogi prije njega većinom ispunjavati želje i naputke koji budu dolazili iz liderskog tima šestorke. To je također vidljivo iz riječi samog Bevande koji je negodovao zbog činjenice da su mu ruke svezane načinom na koji su odabrani njegovi saradnici u Vijeću Ministara. Moguće je da će za razliku od Nikole Špirića, budućeg mu kolege ministra, postaviti nešto drugačije standarde rada sa vjerovatnom drugačijom dinamikom aktivnosti na ispunjavanju planova, opet sve će to zavisiti od toga kako će Parlament reagovati na ono što dolazi iz Vijeća ministara.

Suočit će se s nagomilanim problemima i zahtjevima za hitnu reakciju nakon godinu i pol od izbora, šanse da nešto promijeni će biti veoma male jer će mu faliti finansijskih sredstava i vremena da uradi nešto značajno u vremenu koje mu preostaje prije nego li se raspišu novi izbori. Ekonomija je na koljenima, infrastrukturni radovi su na koljenima, finansijska situacija je u debelom minusu, i šta još sve nije u crvenom u trenutcima kada se Bevanda sprema da preuzme odgovornost za vođenje centralne vlasti u BiH. Pored rada na unutrašnjim problemima Bevanda je najavio kako će jedan od prioriteta biti približavanje BiH EU i drugim evro-atlanskim instuticijama, što je prioritet koji će kao i dosada ostati samo mrtvo slovo na papiru, jer niko pa ni Bevandini nalogodavci nemaju namjeru da se pomaknu s mjesta kad je u pitanju napredak prema EU.

Kako je već poznato na čelo diplomacije se vraća nekadašnji ministar Zlatko Lagumdžija, što je druga zanimljiva informacija kada je u pitanju formiranje novog Vijeća ministara. Njegovim povratkom u Ministarstvo vanjskih poslova na tu poziciju se vraća osoba koja već ima neko iskustvo te osoba koja u odnosu na njegova prethodnika ima jednu prednost: poznavanje stranih jezika. I to je vjerovatno jedina prednost koju ćemo vidjeti njegovim dolasko na čelo diplomacije. Od ranije je poznato da je Lagumdžija osoba koja baš i nije omiljena među članovima međunarodne zajednice, kao ni među evropskim partnerima jer je rang službenika s kojima se dosada sastajao bio na istoj razini na kojoj je i ona Milorada Dodika. Tako da smatram da će odnosi sa glavnim igračima na međunarodnoj sceni poput USA, EU i Rusije biti na niskim granama i to je jedan od elemenata koji će onemogućiti Bevandu da ispuni svoj cilj približavanja Evropskoj Uniji u skorijem periodu.

Za bh. diplomaciju će biti veoma važno da ima i dobre odnose sa reginalnom susjedima te da unaprijedi te odnose koji su već dobrano narušeni. Prema trenutnom stanju odnosi sa Hrvatskom vladom koju vodi Zoran Milanović bi mogli biti soldini, iako ne znači da će biti izvrsni, jer još uvijek nismo čuli prve zvanične stavove Vesne Pusić o BiH. Sigurno je da će sa Srbijom odnosi biti zategnuti jer Vuk Jeremić u posljednje vrijeme vodi takvu politiku prema svim "neprijateljiam" kako onim u zemlji tako i onim u inostranstvu da je saradnja jednostavno nemoguća. Znajući Lagumdžiju kao osobu koja baš i nije poznata po diplomatskim manirima i kombinujući to sa Jeremićevom tvrdoglavošću onda možemo samo zamisliti kakvi će odnosi biti. Jedina zemlja s kojim bi suradnja mogla biti na visokoj razini je Crna Gora koja je u posljednje vrijeme značajno unaprijedila svoju diplomaciju i ima žarku želju za saradnjom sa regionalnim partnerima.

Imenovanjem još jedne Vlade po željama šestorke i formirane bez ikakva plana i programa te bilo kakvog suštinskog odabira kadrova predstavlja nastavak bh. agonije i otvara nove kanale za stagnaciju Bosne i Hercegovine u svakom smislu. Na žalost građana, ali i onih koji vole BiH, ni narednih nekoliko godina im neće donijeti bolji život niti bilo kakav napredak u smjeru kretanja od post-konfliktnog ka uređenom sistemu upravljanja.

Priod od tri mjeseca u većini društveno-političkih zajednica u svijetu svakom novinaru, blogeru ili autoru bi bila dovoljna da ispiše cijelu jednu knjigu debljine Gutenbergove Biblije i da je napuni interesantnim događajima koji su obilježili taj period. Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju tri mjeseca vam daju toliko materijala da bi se događaji lako mogli opisati u nekoliko prostih rečenica i svakom bi bilo jasno o čemu govorite. Teme su iste, rastojanja su ista, likovi isti kada su u pitanju imena i prezimena samo u fizičkom smislu izgledaju malo drugačije. Sufleri i telali su možda glasniji nego li su bili prije nekoliko mjeseci, ali ipak oni su tu da kanališu događaje onako kako to samo njima odgovara u zemlji koja je evropski, ako ne i svjetski rekorder po vremenu provedenom bez državne vlasti. Nisu samo političari u takvom stanju, ukorak s njima idu i vjerski lideri, tzv. intelektualci, javni radnici i većina medija. Da bi sve bilo zanimljivije s vremena na vrijeme se pobrinu likovi iz međunarodne zajednice predvođeni Inzkom, Packovom, Bocan-Harčenkom i njima sličnima, u tim "presudnim" trenutcima nadahnuća da stanje naprave još gorim pomognu im političko-vjerski "uglednici" iz susjednih zemalja poput Tadića, Dačića, Kosor ili nekog člana turske plejade likova koji stalno marširaju Balkanom. Politička šestorka, najpoznatiji politički balkanski tim, posljednjih nekoliko godina sa izuzetnom snagom uma i volja nastavlja sa svojom najboljom predstavom koja u šahu godinama drži nešto više od četiri milijuna stanovnika Bosne i Hercegovine. U skladu sa veoma dobro poznatom jugoslavenskom serijom: "Đekna još nije umrla, a ne znamo kad će" bh. šestorka snima Bog zna koji nastavak svoje serije: "Još se nismo dogovorili, a ni Bog ne kad ćemo". Kada ih stavite pred novinare i narod svi samouvjereno ponavljaju kako nije u pitanju borba za fotelje, nego je u pitanju borba principa i borba za običnog čovjeka. I dok tako Dodik, Čović, Ljubić, Tihić i Lagumdžija pokušavaju da nadmudre onog drugog ili trećeg, dok sanjaju na kojoj će poziciji sjediti i koje će krve grupe biti ministar vanjskih ili untrašnjih poslova, oni koji su im dali glasove prije više od godinu dana su gladni, bosi, žedni i samo čekaju dan kada će biti spušteni dva metra pod zemlju. Svakodnevno se širom zemlje više ljudi u javne kuhinje da bi dobili porciju kakve takve hrane i koricu kruha kako bi preživjeli do osvita nove zore. Djeca se odgajaju u uslovima koji su ne hiljadama nego milijardama puta teži i neshvatljiviji od onih u kojima je odrasla moja generacija tokom posljednjeg rata, odgajaju se uslovima najteže bijede i jada koji se ne mogu mjeriti ni sa onim što se dešavalo u danima dok je Karadžićeva, Bobanova ili bilo čija druga haranga harala Bosnom i Hercegovinom i svakodnevno bh. gradove zasipala stotinama ili hiljadama granata. Fabrički pogoni su zamijenjeni tržnim centrima, kulturni objekti su postali dio stalne postavke u muzeju "Zaboravljena BiH od Kulina Bana do današnjih dana", zatrto je sve ono što je nekada činilo BiH i što je u stvarnosti predstavljalo BiH na domaćem, regionalnom i svjetskom planu. Dok ja kao i mnogi drugi komentatori svojim riječima slikam turobne slike Bosne i Hercegovine zemlje za koju se nisu borile hiljade njenih istinskih patriota ova grupa ljudi koji su najviše našom greškom dobili povjerenje na posljednjim izborima se bai pitanjima: "Koje će nacionlnosti biti šef Vijeća ministara?" te "Koje će nacionalnosti biti ministar vanjskih poslova?". Da je kojim slucajem u pitanju normalna zemlja ova pitanja bi imala veoma jednostavan odgovor. Na spomenutim pozicijama bi sjedili oni ljudi koji su dobili najviše glasova ili barem oni koji su svojim prethodnim radom zaslužili da bude imenovani na tu poziciju. U BiH je to nemoguće jer su "nacionalni interesi" važniji od bilo čega drugog, a niko neće da kaže da u pitanju nisu "nacionalni" nego privatni intresi pojedicana koji planiraju kako da isprazne državne kase u vlastite džepove po što povoljnijim uslovima. Sve do onog trenutka dok za premijerski sto ne sjedne jedan od ovih lidera, nego bude u Sarajevo slao svog najboljeg konja za utrku, mjesto državnog premijera će imati istu važnost kao i funkcija voditelja područne osnovne škole negdje na jednoj od bh. planina ili u nekom od udaljenih zaselaka. Ništa manje nije značajno mjesto ministra vanjskih poslova BiH koji bi trebao voditi jedno od najsmješnijih ministarstava vanjskih poslova na zemljaskoj kugli od kada je diplomacija izmišljena. Prvo BiH ne posjeduje diplomaciju nego posjeduju grupu polupismenih podobnika koji su skupljeni po babi i po stričevima i poslani u svjetske ali i regionalne centre ne da predstavljaju svoju zemlju nego da je sramote i ponižavaju na sve moguće, najgore načine. Dok ozbiljne zemlje u BiH šalju amabsadore koji govore jezicima naroda BiH, naši amabsadori zbog čijeg šefa već godinu i nešto dana država nema Vladu za sobom i na najobičnije događaje vuku tri ili četiri prevodioca kako bi se mogli sporazumjeti sa svojim kolegama iz diplomatskog kora ili sa lokalnim gostima. Uopšte ne vidim potrebu da se brinemo oko tog položaja, samo treba odabrati jednog kandidata sličnog sadašnjem ministru i sve će biti riješeno niti će njegovi naredbodavci niti će njihovi protivnici biti zadovoljni s njim, a svi će moći ostvariti svoje vanjsko-političke ciljeve bez problema. U međuvremenu političkim vođama koje nikako da shvate kako se gradi mir i jedno stabilno moderno društvo u rasturanju onoga što je nekada bila Bosna i Hercegovina se pridruže vjerski i javni radnici sa svojim odavno isprofanisanim stavovima i idejama. Bez imalo razmišljanja, u istom cilju zaštite "nacionalnih interesa", ova grupacija sustavno pogrijava netrpeljivost i stvara nove animozitete među svim generacijama onih koji žive u Bosni i Hercegovini. Na jednoj strani bošnjačke "interese" aktivno zastupa Islamska Zajednica sa novoformiranom BANU, srpsku stranu predstavlja ANURS, a ponekad se jave i oni tobožnji intelektualci koji su nezavnisni a kad progovore kao da iz njih priča Dragan Čović podpomognuti Crkvom i kardinalom Puljićem. Razočaravajuće je gledati ljude koji bi trebali biti glasnici mira i dobra, suživota i uzajamnog poštovanja, kako beskrupulozno svojim riječima uništavaju nasljeđe Bosne i Hercegovine koja je građeno još od vremena kad je Bilinim poljem hodao Kulin-ban a vjerovatno i prije toga. Lete okolo fetve i fermani kao papirni avioni bez jasno cilja i smjera, opet zarad "nacionalnih interesa", na njih dolaze odgovori koji samo uzrokuju nove antagonizme i tjeraju BiH i beznađe zbog nepromišljenosti šačice onih koji zaboravljaju da se tu nalaze da promijene stanje na bolje, a ne da ga prave još gorim. Iako o tome nisam mislio pisati moram kazati nekoliko riječi o sljedećoj temi. Nedavno na stranicama bh. medija iz ovih grupacija razgovaralo i o mom rodnom Mostaru, njegovom Statutu i uređenju, o povratnicima i njihovim pravima te o trećem enitetu i stolovanju hrvatskog naroda u Mostaru. Ne mislim da je muftija Smajkić koji se javnosti obratio otvorenim pismom u krivu kada kaže da je stanje katastrofalno, neizdrživo itd. Stanje jeste takvo, ali medalja koji je on oslikao u svom pismu ima dvije strane. Prvo u Mostaru nisu ugroženi samo Bošnjaci, kako piše muftija, ugroženi su i Srbi koji nisu pristali da se povinuju željama i idejama nekada Karadžića danas Dodika, Hrvati koji nikada nisu pristali da budu Bobanovi, Tutini ili Čovićevi i najugroženiji su oni koji nisu prihvatili da budu ničiji nego da ostanu svoji nezavisni i ponosni građani Mostara i BiH. Kada je u pitanju mostarski Statut kao i svi ustavno-pravni ili dokumenti koji uređuju stanje u jednoj cjelini on nije savršen i daleko od toga da je ikada bio. Od trenutka kad ga je onaj nesretni Paddy Ashdown donio taj Statut nije nikome odgovarao jer je mijenjao trenutno stanje i mijenjao je trenutne podjele po klanovima koje su vladale u gradu. Nikada nije ispunio svoju namjenu jer lokalnim moćnicima nije odgovaralo da ga implementiraju nego su na ovaj način odlučili zadržati moć u svojim rukama i nahijama glumeći kao da rade nešto na razini grada. Iako znam da će mi mnogi zbog ovoga prigovoriti moram kazati kao neko ko je u posljednjih desetak godina pomno pratio dešavanja u Mostaru, muftija je zadnji koji bi trebao govoriti o Statutu jer njegov lični rekord po ovom pitanju nije jedinstven i nikada nije zauzeo jedinstven stav po pitanju Statuta. Kako je vrijeme prolazio on je u nekoliko navrata šetao od podrške do protivljenja, od zahtjeva za povratkom opština do borbe za današnje uređenje Mostara, ako ne vjerujete meni pogledajte u arhive dnevnih listova i sve će vam biti jasno. Još jedan od razloga zašto se Mostar nalazi u ovakvom stanju leži i u činjenici da su dva najjača vjerska lidera, muftija Smajkić i biskup Perić, konstantno imali i imaju uticaj na lokalne političare i na njihove odluke koje su donošene od 1991 do današnjih dana i često smo bili svjedoci javni i polu-javnih sastanaka koje su održavali s lokalnim političkim moćnicima a onda preko hutbi, homilija ili drugih obraćanja usmjeravali narod u kojem se smjeru trebaju kretati. Spomenuti su i povratnici na teritoriji Hercegovine i spomenuta su njihova prava. I baš kao što sam i očekivao po ko zna koji put u zadnjoj deceniji krik je bio snažan, jak i solidno artikulisan, ali je otišao u prazno. Otišao je u prazno jer ljudi iz onih područja koja je u svom pismu spomenuo muftija, a i neki u komentarima na pismo, nikada nisu ni imali namjeru da se vrate u svoja bivša prebivališta. Nisu tu toliko problem ni sigurnost ni obnova kuća ni mogućnost zaposlenja, nego je problem to što se velika većina njih dana dobro uhljebila u Mostaru ili nekom drugom većem gradu, konačno žive na asfatlu i rade u modernim kancelarijama pa im se ne da da se ponovo vrate na babovinu ili ćaćevinu i da obrađuju zemlju ili da se bave onime čime su se bavili do 1991 godine. Vjerujte mi kao novinar sam obišao brojna povratnička mjesta u Hercegovini i vidjeo sam one koji su se vratili, tamo su samo oni koji nisu bili u prilici da se namjeste u neku državnu firmu ili da se uguraju u politiku pa da na taj način "odgode" povratak u ranije mjesto prebivanja. Još uvijek se vrlo dobro sjećam predstavnika povratnika u Gacko, Nevesinje, Stolac i Čapljinu koji su preko medija sipali paljbu po svima i svakome zbog nemogućnosti povratka i koje čega, a onda bi se nakon ugašenih kamera vratili u stanove i kuće u Mostaru i tamo nastavili živjeti. Ni danas nisu zamijenili Mostar starim ognjištima, a neki i danas predstavljaju povratnike, ja bih prije rekao da presdstavljaju one koji ostaju nego one koji se vraćaju. Priča o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu je toliko puta ispričana, da mislim da je i djeca u vrtićima znaju napamet ponoviti u najmanje desetak verzija. Ali ću reći samo ovo isto onoliko koliko hrvatski političari od Mostara žele napraviti stolni grad, toliko i bošnjački lideri žele da ga pretvore u svoju prčiju koju bi muzili koliko im je volja. Opet su to oni "nacionalni interesi". Ali nije samo Mostar želja političara, tako i sa Sarajevom i sa Banja Lukom i Trebinjem i Tuzlom isto se pokušavalo i u Brčkom tako da mostarski slučaj nije jedinstven u BiH. Balkan ne može bez mitova i mitoloških dešavanja, pa smo tako od Kosovskog boja došli do mostarskog stolovanja i mostarske pretvorbe u ovo ili ono. Nadam se da će doći dan u kojem će konačno političari i vjerski lideri uvidjeti da građanima Mostara nije važno da li se grada smatratra hrvatskim, bošnjačkim, srpskim ili pak da pripada vanzemljacima nego da im je važno mogu li u tom gradu ostvariti svoja najosnovnija prava. Danas ih ne mogu ostvariti jer bilo gdje da odu ili nemaju odgovarajuću "krvnu grupu" ili nisu u milosti vjersko-političkog establishmenta pa su onda stigli na listu nepodobnih. Još jednom po ko zna koji put sam naslikao turbnu sliku Bosne i Hercegovine, nekad ponosne i hrabre zemlje, danas nečeg što je samo prazna ljuštura onoga čime smo se nekada ponosili i dičili. Sliku jedne zemlje i njenih ljudi koji su žrtve vlastite nesposobnosti ili nemogućnosti da shvate da dok oni ne promjene svoje stanje niko im ga neće promijeniti. Čini se da su upravo oni ostavili prostor šestorki i kleru da se bahato igraju onime što su gradile generacije i generacije najboljih sinova Bosne i Hercegovine i za što su svoje živote položile hiljade istinskih patriota i ljudi kojima je Bosna i Hercegovina bila u srcu i mislima kada su išli da se suprostave njenim rušiteljima. Nadam se da ću jednog dana moći opisivati Bosnu i Hercegovinu u nekim potpuno drugačiji jezičkim slikama i izražavati nadu u neku blistaviju budućnost.

Tada napisah:

Nakon što je njemačka kancelarka Angela Merkel ove sedmice prošla Balkanom uzduž i poprijeko mnogi su sami sebi, ali i cjelokupnoj javnosti, postavili pitanje: Zašto je zaobišla BiH na svojoj balkanskoj turneji?

Ovo pitanje ima nekoliko odgovora i više su nego očiti, ali odmah nakon što njih dostignemo nadolaze nova pitanja na koja će odgovore morati ponuditi oni koji su odgovorni za njen nedolazak.

Kancelarka Merkel je jednostavno zaobišla zemlju koja nema funkcionalnu državnu Vladu i funkcionalan sistem uprave s kojim bi trebala ostvariti saradnju i razgovarati o evropskoj budućnosti, usvajanju novih regulativa koje bi bile usklađene sa evropskim propisima ili o datumu početka pregovora između Evropske Unije te Bosne i Hercegovine. Kao iskusna političarka, a i naučlnica, jasno je razlučila da bh. vlast onakva kakva je danas nije vrijedna ni njenog vremena niti novca poreskih obveznika koje bi potrošila za onih nekoliko sati koje bi provela u Sarajevu. I ovde ne mislim samo na novac njemačkih nego i bh. poreskih obveznika koji bi trebali izdvojiti masna sredstva da se pobrinu za njenu i sigurnost onih koji bi doletili s njom u Sarajevo. Vjerovatno je shvatila, ili bolje rečeno pametno savjetovana, da ne dolazi na razgovore s trojcem iz crvene zgrade jer je to bespoličarenje nulte kategorije. Sjediti u sobi s trojicom ljudi koji se ne mogu dogovoriti oko najjednostavnijih stvari, a kamoli oko najvažnijih stvari za državu, i pretvarati se kako su razgovarali o nečemu pametnom nije pametno niti je produktivno na bilo koji način ili zbog bilo čega.



Od sastanka sa Špirićem bi imala još manje koristi. Premijer u tehničkom mandatu koji ne može donositi zakone, niti može promijeniti išta u sadašnjem stanju u kojem se zemlja našla i nije baš poželjan sugovornik za nekog njenog kalibra. Također na osnovnu prethodnog iskustva zna da Špirić ne smije usta otvoriti dok ne pita Dodik da li smije pričati, a ona čini se nije bila raspoložena da se susreće sa svim "liderima" pojedinačno jer bi joj za to trebala ne sedmica nego možda i mjesec dana uključujući i one koji predstavljaju međunarodnu zajednicu.

Da se sastanu da razgovaraju o Evropskoj Uniji i približavanju Bosne i Hercegovine ovoj organizaciji predstavljalo bi učešće Merklove u bosanskom teatru apsurda, pošto se o približavanju ne može govoriti ni u teorijskim šansama. Nakon ove godine dana bez vlasti i bez efektivnog rada na onome što se od BiH zahtjeva da bi ušla u EU odlazak prvih ljudskih bića i sretan dolazak na Mars izgleda mnogo izglednije. A kako sada stvari stoje i razmak između Bosne i Hercegovine i EU je približno jednak onome između Zemlje i Marsa.

Identična političkoj situaciji u BiH je i ekonomska situacija koja je prema svim medijskim izvještajima bila jedan od njenih glavnih prioriteta tokom posjeta Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori tako da opet nije imala o čemu razgovarati s ljudima u Sarajevu. Kako su prenijeli srbijanski mediji tokom sastanka s premijerom Cvetkovicem je razgovarala o funkcioniranju preko 200 kompanija koje su pokrenute njemačkim parama i preko 20.000 zaposlenika koji rade u tim kompanijama. U BiH toga na žalost kancelarke Merkel, ali i stanovnika BiH, nema jer su naši političari zauzeti pregovorima o foteljama umjesto da budu zauzeti onime što bi im kao izabranim predstavnicima naroda trebao da bude posao.

I tako dok se Josipović, Kosor, Tadić, Cvetković i ostali susreću sa svjetskim liderima, glumcima i ljudima koji danas nešto znače u svijetu, bh. "lideri" će se idalje sastajati sa vršiocima dužnosti, zamijenicima zamijenika i trećerazrednim pomoćnicima vodećih ljudi. Sastajat će se s onima koji su u Sarajevo poslani samo kako bi bh. političare i njihove dječije igre "skinuli s vrata" i ušutkali ih na narednih nekoliko mjeseci. Crna rupa čini se ostaje crna rupa.

Protekle sedmice engleski servis Al-Jazeera mreže je u okviru redovnog programa emitirao posljednju u nizu emisija iz programa "The Cafe", koji tretira teme važne i krucijalne za svjetske gradove i društvene zajednice, javnosti predstavio prvu od dvije emisije posvećene Bosni i Hercegovini. Tako su se uz voditelja Sami Zeidana u jednom od sarajevskih kafea našla nekolicina lokalnih političara, stručnjaka za vanjske poslove i sigurnost te umjetnika. Namjera ovog programa jeste da rasvjetli probleme te da unaprijedi razumijevanje tih problema u svjetskoj javnosti ili barem u onim područjima koja nemaju široko znanje o dešavanjima u kriznim oblastima. Ipak kako se to često dešava kad je u pitanju Bosna i Hercegovina te Zapadni Balkan umjesto jedne kulturne i nadasve informativne rasprave iz koje bi se mogli izvući zaključci o tome kakva je budućnost Bosne i Hercegovine i njenog društveno-političkog razvoja.

Zeidan je u svoju emisiju pozvao Veselina Gatala, Emira Suljagića, Radomira Kuzunovića, Bojana Stanića, Denisu Sarajlić, Damira Nikšića te Sanju Mihajlović. Svaka od predstavljenih strana iz bh. političko-društveno-nacionalne linije je i u ovom slučaju ostala na ranije zacrtanim linijama nacionalističko, političko interesnih stajališta dodajući tome liniju balkanske nesposobnosti da prihvati drugog i drugačijeg kao partnera. Glasovi koji su pak došli s one strane koja se smatra neutralnom ili građanskom u ovoj emisiji, a i brojnim prije toga je izgledala, kao glas sa druge strane univerzuma a ne sa druge strane dijaloga.

Tako je ponovo samodopadni i samovjereni Veselin Gatalo, čovjek kojeg je Mostar tokom posljednjih nekoliko godina upoznao u više verzija i prezentacija, još jednom pokušao dokazati teoriju zavjere protiv njega i onih koji razmišljaju kao on. Znate to je ona teorija zavjera koja je uperena protiv navodno jedino iskrenih i jedino ispravnih predstavnika srpskog naroda u Federaciji, onih koji su odjednom otkrili da pripadaju velikoj naciji kvazi socijaldemokrata vođenih voljenim liderom Miloradom Dodikom. Onih koji su nekada bili predstavnici grđanske misli i riječi, a danas predstavljaju razmišljanja i djelovanja onih kojima je najmanje važno da se sačuva BiH u bilo kojem obliku. Po ko zna koji put smo čuli teorije o jeziku, naciji, pravima, budućnosti i političkom djelovanju koja su bila totalno jednostrana i usmjerena u cilju onih ideja koje slijepo slijede. Gatalo je imao svesrdnu i neskrivenu pomoć od strane Radomira Kuzunovića koji je na sve načine pokušao dokazati da strana koju na (ne)sreću Bošnjaka predstavljao ministar obrazovanja KS-a Suljagić jeste ona strana koja je zaslužna za sve probleme koji su se nagomilali u proteklih dvije decenije.

Ako tu dodamo Stanića koji je u ovoj emisiji nominalno predstavljao hrvatsku komponenetu bh. društva jasno je da kriza koja je nastala nakon oktobarskih izbora neće biti zadugo okončana. Stanić je javnosti na uvid ponudio već poznata mišljenja HDZ-a prema kojima niko osim njih, i baš njiih predvođenih Draganom Čovićem, ne može biti predstavnikom hrvatskog naroda. A isto tako da ne može biti učesnikom razgovora o budućnosti ako nije prethodno dobio podršku od nekadašnjeg Jugoslavena, danas većeg Hrvata i od samog Franje Tuđmana. Stanića po godinama možemo smatrati relativno mlađom generacijom hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, međutim po ideologiji nije daleko od onih koji su taj narod predstavljali u 90-tim.

Šta reći o (ne)sretnom Emiru Suljagiću? Čovjek nosi akademsku titulu, trebao bi biti liderom u jednoj od najvažnijih društvenih oblasti, a to je obrazovanje, koje bi trebalo izgraditi novu zdravu populaciju koja bi mogla graditi jedno bolje društvo. Suljagić bi trebao biti osoba koja će svojim istupom graditi komunikacijske kanale i uspostavljati nove modele komunikacije, ne samo zbog političke nego i akademske pozicije koju zauzima voljom svoje partije, i birača koji su mu dali glas na proteklim izborima. Trebao bi biti glasom razuma u onim momentima kada se nađe face-to-face s ljudima poput Gatala, Kazunovića ili Stanića. U The Cafe nastupu često mi se činilo da je bio i gori od njih trojice zajedno. Njegov nastup, govor tijela, i komunikacijske vještine nisu pokazale ni dio od onoga što bismo očekivali od čovjeka koji bi jednog dana mogao zasjesti na katedru jednog od bh. Univerziteta.

Suljagić je još jednom javnosti pokazao na koji to način SDP, ali i većina naših političara, nastupa prema političkim protivnicima. Arogantno, ultra-subjektivno, narcisoidno i više nego očitim nepoštovanjem. On je kao i onih koji su se našli pred njim u ovoj situaciji dokaz da bh. političkoj i društvenoj sveni treba jedan novi kurs koji će graditi kulturu dijaloga i poštovanja prema političkim protivnicima bez obzira da li se slagali s njihovim stajalištima ili se ne slagali. I kao što sam to već nebrojeno puta napisao sve dok se to ne desi, BiH se neće pomaknuti naprijed niti će postati jedno bolje okruženje za svoje građane.

I upravo dok se to ne desi ljudi poput Damira Nikšića će imati priliku da svjetskoj javnosti pošalju poruku "običnih" građana koja glasi: nemamo novca, borimo se s recesijama i krizama, ekonomija nam je odavno crkla, a političare baš briga što ćemo i mi crknuti jer su se oni dobro uhljebili. Njegov će glas predstavljati one koje nije briga kako im se jezik zove, ko im je vođa ili ko im je premijer nego koliko novca imaju novca na raspolaganju i koliko mogu pružiti svojoj porodici za svakodnevne potrebe.

Naredna emisija u kojoj će Zeidan razgovarati sa svojim sarajevskim gostima mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine koji će imati šansu da iskažu svoje stavove o budućnosti, ali sam poprilično siguran da se neće razlikovati od onih koji su izneseni u prvoj emisiji.

Neformiranje vlasti na državnom, nacionalnom ili federalnom nivou kako god ga mi zvali u svakoj normalnoj državi bi nakon prvih stotinu dana od održanih izbora izazvalo raspisivanje novih izbora ili barem tektonsko preslagivanje političkih partija kako bi se došlo do parlamentarne većine. Ipak kako Bosna i Hercegovina ne spada u takve zemlje na dobrom je putu da uskoro proslavi prvu godišnjicu od kako nema formiranu vlast, a po svemu sudeći nikom se ne žuri da je formira, a još manje da se pobrinu za potrebe običnih građana. Varnice frcaju na nekim drugim frontovima, na frontovima na kojima se koriste sva moguća oružja i oruđa, a najviše mediji kako domaći tako i oni međunarodni. Umjesto da je predmetom pozitivnih rasprava u medijskim programima, Bosna i Hercegovina je posljednih nekoliko mjeseci predmetom negativnih rasprava i rastućih dilema kamo se zemlja kreće?

Ako bismo sudili prema slikama onih koji se nalaze u medijskim izvještajima kreće se u smjeru 1992. godine te samo čekamo da jednog dana ponovo čujemo „Radovana Karadžića“ kako nekome prijeti nestankom i paklom s govornice državnog Parlamenta. Od svih njih počev od dvojca Lagumdžija-Tihić, preko Radončića i satelita, te sve srpsko-hrvatskog trojca predvođenog šefovima Dodikom, Ćovićem i Ljubićem već mjesecima nismo čuli ništa niti normalno niti pozitivno kada je u pitanju formiranje vlasti. Jedino oko čega su se, barem se tako čini, dogovorili jeste da će se na čelu Vijeća Ministara nalaziti Hrvat. Ali da sve ne bi bilo dobro i koliko toliko pozitivno pobrinuli su se brojači krvnih zrnaca koji opetovano ponavljaju da je neko dovoljno ili nedovoljno velik, mal, čist, legitiman ili rentabilan Hrvat da bi zasjeo na tu stolicu. Tako da u ovom pogledu zemlja brzinom svjetlosti klizi prema provaliji koja će se progutati još jednom i nepovratno je zadržati na dnu balkanske crne rupe koja guta živote građana Bosne i Hercegovine od 1992. godine.

Da političarima ne bi bilo dosadno i da se ne bi umorili od vlastitih opetovanih izjava pobrinuli su se lideri triju najjačih vjerskih zajednica svojim medijskim ispadima, ne istupima, te svekolikim aferama koje su se vezivale uz njihova imena proteklih mjeseci. Kako sam o istupima lidera Islamske zajednice već pisao samo ću spomenuti kako je u posljednjih nekoliko dana prvo postao glasnogovornikom Ejupa Ganića, koji je nekim čudom ostao nijem jer ga je navodno srbijanski predsjednik Tadić napao u Sarajevu, pa je onda postao glasnogovornikom svih muslimana u svijetu zbog Dodikovih izjava. Naime Reis-ul-ulema Cerić je vjerovatno očekivao da ima pravo lupati po svačijoj glavi i kritizirati svakog, a da zauzvrat ne dobije odgovor iste ili srazmjerno jače kontra snage. Reis je čini se zaboravio da je Dodik davno naučio Njutnove zakone pa najčešće koristi treći koji kaže kako svaka akcija izaziva reakciju, pa tako i Rijasetova saopštenja o svemu i svačemu mogu i biće sukobljena sa identičnim iz Republike Srpske. Nimalo dobro za popravak stanja u zemlji, a to je još manje dobro za povratnike u RS kojima će to Dodik naplatiti nekim novim zakonom o oduzimanju nečega vrijednog ili barem onoga što im je nekada pripadalo.

Nadbiskup vrhbosanski, Vinko kardinal Puljić, nadaleko poznati svjetski prvak u ekstremnim promjenama mišljenja i promjenama pola prema kojem se okreće u svojoj podršci političkim liderima hrvatskog naroda. Debljina Biblije se ne bi mogla mjeriti s debljinom arhive u koju bi složili sva njegova lutanja od podrške i hvalospjeva liderima HDZ-(ova) do navodne osude za stanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nekada zdušni podržavatelj politike koju su vodili Tuđman, Boban, Šušak i ekipa, pa kasnije Jelavić i kompanija, pa Čović i ekipa danas im navodno prebacuje kako su doveli hrvatski narod u nepovoljan položaj. Baš kako napisah nedavno u jednom komentaru na Facebook-u, a na njegovu izjavu o tome kako Inzko svira kako drugi skladaju, interesuje me prema čijim to on notama svira u posljednjih dvadesetak godina jer je bezpogovorno podržavao preseljavanje bosanskih Hrvata iz Posavine i Srednje Bosne u Hercegovinu, pa je onda podržavao i njihov ostanak u Hercegovini, a danas se žali da im je loše stanje u zemlji. Dotični je baš kao i njegov kolega iz Islamske zajednice žestoko raspalio po onima koji su se usudili koristiti mozak i svoje vlastito razmišljanje, jer naravno ni njemu to ne odgovara jer bi se stanje u Bosni i Hercegovini moglo promijeniti ukoliko ljudi počnu koristiti vlastiti mozak, a ne njihove mozgove. Tako da je hrvatska nacionalna komponenta baš kao i druge dvije nastradala totalno.

I da ne zaboravim spomenuti njihova omiljenog kolegu iz Međurelijgijskog vijeća, višestrukog prvaka u lažima, podvalama, prevarama i obamanama, dobro prijatelja svih mogućih i nemogućih ratnih zločinaca. Vasilje Kačavenda, vladika zvorničko-tuzlanski (iako u Tuzli nije bio još od vremena kad su zemljom hodali posljednji Bogumili op.a.) se još jednom suočio sa optužbama za pedofiliju i nedozvoljene radnje, ali kako još niko ništa nije uspio dokazati njegovo preosveštenstvo će još malo uživati u blagodatima vladičanskih dvora. On je naravno tu i da vjerno podrži sve što kažu iz banjalučkih političkih dvora idalje se nadajući da će mu Dodik dodijeliti nekakvu basnoslovnu penziju koja bi bila „dostatna“ njegovom životnom standardu.

Tako se naša država koja baštini hiljadu godina državnosti i života u parlamentarnom sistemu nalazi u nekoj vrsti teo-demokratije koja sve njene građane bez obzira na vjersku, nacionalnu ili pak političku pripadnost odvodi lagano dovraga, bez snažnih šansi za povratkom na pravu traku kretanja. Eh, dok se teo i deo dogovore grobna mjesta će primiti još par hiljada državljana BiH neki će preseliti od sekiracije kako da prežive naredni dan, a neki će jednostavno preseliti u vječna lovišta zbog gladi i nemogućnosti da sebi omoguće koricu kruha, dok teo i deo „stručnjaci“ žive na visokoj nozi.

Pa dobro narode zar vam nije dosta da vas iskorištavaju i izrabljuju? Zar vam nije dosta života u balkanskom Iranu?

Bošnjački političko-vjersko-naučni establishment ovih dana se umjesto važnim problemima stanovnika Bosne i Hercegovine koji pripadaju njihovoj nacionalnoj skupini zaokupilo „najvažnijim“ problemom vjeronaukom. Nema onoga ko nije u proteklih nekoliko dana dao svoje mišljenje o ovom pitanju i o tome šta je ispravno, a šta je negativno, vezano za instrukciju koju je školama i njihovim vodećim ljudima uputio ministar Emir Suljagić. Kako je to bilo i za očekivati najglasniji su bili dvojac s čela Islamske zajednice (Cerić i Spahić), njihova glasila (Preporod, Avaz i stranica Rijaseta) te čitava bolumenta njihovih satelita koji su se propisno istresli na suprotnu stranu. Na drugoj strani su se našli svi oni koji ne razmišljaju kao spomenuta gospoda i koji žele neko drugačije društveno uređenje i školski sistem koji u sebi ne bi sadržavao vjeronauku kao predmet, nego je preselio u institucije koje bi se i trebale s njom baviti u prvom redu.

O Cerićevim besmislicama koje je izgovorio u Blagaju na Mevludu već sam pisao i rekao sam mislim dovoljno, iako je i to bilo puno. Samo nekoliko dana poslije njega se preko web-stranice Rijaseta oglasio Muhamed Velić koji je u svom tekstu pozvao na izdavanje fetve protiv ministra Suljagića kojom bi mu se uskratilo pravo na dženazu. Mnogi su ostali zapanjeni ovim pozivom, koji se bi se mogao opisati kao Khomeinijevski, to ipak nije prvi put da se takva ideja razmatra ili pak da se koristi od strane službene Islamske zajednice. Prva takva fetva je još 1993. potpisana od strane muftije bihaćkog Hasana Makića, a šutnjom aminovana od strane Reisa i Rijaseta, a iskorištena je protiv pripadnika Abdićeve Autonomije u Krajini. Makićeva fetva ipak nije izdana u mjestu koje je bilo i jeste sjedište njegova muftiluka nego u sigurno udaljenoj Zenici gdje je provodio vrijeme dok su se krajišnici borili protiv Abdića i njegove ekipe. Ovakvi potezi na zloupotrebu fetve samo pokazuju da ni strana koju zastupa Islamska zajednica nije baš nevine te da i u njoj postoji onih čija je indoktrinacija pojedinim idejama previše jaka da im je zamaglila um i vid.

Baš kad sam se nadao da će Ismet Spahić propustit šansu da se oglasi i da će prešutjeti pojedina dešavanja, on je iskoristio mimber Begove džamije da zapanji javnost svojim izjavama. Spahić nanovo svoje „stavove“ obrazlaže uz pomoć njemu najdraže forme „rekao mi jedan...“, „rekao mi jednom...“, što je potpuno bespredmetno komentarisati jer znamo šta takve priče znače i kakvu poruku šalju onima koji ih slušaju. U ovoj epizodi korištenja mimbera i džamija za ono što nije njihova uloga, a to je propaganda odsno blaćenje onih kojih ne misle kao vi, zamijenik reisa je izmislio tzv. „neo-komunizam“ kao epoholanu prijetnju Bošnjacima. Njemu bi kao i drugima trebalo biti jasno da ono što zagovara ministar Suljagić nije neo-komunizam ili „obični“ komunizam nego nešto što je praksa svugdje u svijetu. Ta praksa je jasna i glasna, vjera nema prostora u javnim školama koje su finansirane budžetskim sredstvima i tačka. Za to postoje osnovne i srednje škole koje su vođene od strane vjerskih zajednica i njihov rad je regulisan posebnim zakonskim aktima i niko ne dira u njihovo pravo da podučavaju vjeronauku i škole vode po vjerskim načelima. Uvaženi bi trebao narod prestat plašit mogućim hapšenjima jer se ni on ni oni koji čine čelništvo Islamske zajednice sigurno neće naći iza rešetaka zbog svojih izjava, dosada su ih dali toliko da su ne hiljadu nego milijun puta mogli završiti iza rešetaka da ih je neko mislio hapsiti.

Eh sad da pređemo na drugu stranu terena koja isto tako poprilično puna kukolja i pogrešnih ideja. Iako je Suljagićeva ideja vjerovatno bila inspirisana time da otkloni razliku između dvaju grupa djece, od kojih jedna ima vidnu prednost i druge koja je zakinuta, njegovi su samari bili mnogo brži od konja. Prva greška je bila vrijeme u kojem je odlučio da napiše svoju instrukciju, a to je kraj školske godine, druga je bila pogrešan politički moment (iako u Bosni i Hercegovini nema ispravnih op.a.) u kojem se odlučio na ovaj potez. Ishitrenost njegove odluke pokazuje da je kao mlad i obrazovan, ali politički neiskusan, čovjek pokušao da se u prvim mjesecima rada uhvatim u koštac s problemima i da ih riješi na način kako bi se to uradilo u normalnom svijetu, ali nažalost BiH to nije. BiH još zadugo neće biti u ravni sa ostatkom svijeta jer da se izgradi jedno društvo potrebno je mnogo više nego li prazne riječi na papiru, a sve dok u javnom životu sve bude određivano na minderima neće biti ni društva ni pozitivnih procesa po građane.

Strana koja podržava ministra Suljagića je pogriješila u tome, što znajući kakva reakcija slijedi od strane Islamske zajednice, nije pametnije reagirala i drugačije artikulirala svoje stavove te na jedan koliko toliko artikulisan način predstavila pozitivna iskustva iz ostatka svijeta, umjesto da je nervozno reagovala na tvrdnje koje su došle s druge strane. Time su samo oslabili svoju poziciju i još više ugrijali usijane glave na svojoj i drugoj strani da se nastave sukobljavati preko leđa onih koji su najmanje krivi, a to su djeca.

Ipak jednim segmentom cijele sage sam u potpunosti iznenađen, moram priznati, pozitivno. Naime u subotnjem Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem dvojica gostiju, dr. Hodžić i akademik Filipović, su me iznenadili svojim osudama istupa Mustafe Cerića u Blagaju. Iznenađen sam zbog toga što je dr. Hodžić jedan od rijetkih uposlenika Islamske zajednice koji je smogao snage da javno osudi istup Cerića i da njegove riječi nazove pretjeranima. To je istup koji zaslužuju pažnju i pohvalu jer pokazuje da se ispod površine koja slijepo slijedi i papagajski ponavlja sve ono što se kaže iz sjedišta Rijaseta postoji i ona grupa koja ne razmišlja tako i stvari vidi jednim drugim očima.

Filipovićevim stavom sam iznenađen jer je to čovjek s čije sam stavove često oštro napadao i osporavao, a on je jedan od najglasnijih pobornika Cerićevih mnogobrojnih ideja koje su naširoko promovisane preko Avaza. Ovo protivljenje Cerićevim stavovima vidim kao jednu kratku epizodu neslaganja koja će uskoro nestati, ali je veoma lijepo vidjeti akademika da izađe iz mentalnog kruga jedne ideje i kritički progovori o istom.

Priča oko vjeronauke u školama još nije gotova i svi ćemo mi sigurno ispričati ili napisati još mnogo oko nje, ali mislim da ima dovoljno vremena do septembra i nove školske godine da se cijela stvar raspravi hladne glave i da se nađe najbolje rješenje za cijeli problem.

„Rektor Univerziteta Džemal Bijedić, dr. Ahmed Džubur, i četvoro prorektora su podnijeli ostavke zbog problema finansiranja ovog Univerziteta od strane kantonalne Vlade“, je parafrazirana vijest koju su desetine medija objavile ove subote. Kako smo doznali dr. Džubur, u mostarskom naselju Donja Mahala poznatiji kao Paša, odstupio je s ove značajne akademske dužnosti jer se nije mogao izboriti s političkim nasilnicima te ostvariti svoje planove za unapređenje Univerziteta i njegov konačni oporavak. Ova odluka nije samo veliki gubitak za Univerzitet nego i za cijelu akademsku zajednicu jer su s njegova čela otišli ljudi koji su konačno nešto mogli promijeniti i pokrenuti akademsku zajednicu Mostara u pozitivnom smjeru.

Prema prvim špekulacijama (koje su prema mom mišljenju veoma blizu istine) iza opstrukcija prema Univerzitetu „Džemal Bijedić“ stoji prvi udarnik SDA u kantonalnoj Vladi, Esad Dželilović. Sve(ne)prisutni ministar obrazovanja drug Dželilović već godinama kako smo vidjeli vedri, a više oblači, obrazovanjem u Hercegovini, a tamni oblaci su svakim danom sve gušći i gušći. Boljim poznavaocim prilika u Hercegovini i nije toliko teško zaključiti zašto se dešavaju ovakve stvari i zašto predani akademski radnici, studenti i prateće osoblje Univerziteta danas ispaštaju onako kako ispaštaju. Ovaj obračun nije obračun Dželilovića i Džubura, ministra i rektora, nije sukob oko Vladine politike i politike menadžerskog tima, nego je sukob između SDA i SBiH-a za premoć nad finansijama ove instuticije, premoć nad umovima onih koji nose akademske titule i nad umovima onih koji trebaju tek da ih dostignu. Jedini problem zbog kojeg se Univerzitet Džemal Bijedić uništava jeste nemogućnost da se ostvari potpuna politička, finansijska i indoktrinacijska kontrola nad mjestom koje svakodnevno ugosti nekoliko hiljada mladih umova čiji bi glasovi dobro došli političkim partijama u bošnjačkom političkom korpusu Hercegovine.

Ovo nije prvi put da Dželilović i ekipa udaraju na Univerzitet, jer smo ne tako davno bili svjedoci, afere koja je namjerno izazvana na Fakultetu za poslovni menadžment. I tada je politika imala veoma veliki utjecaj na ono što se dešavalo i kako je cijela stvar završila, a ne mislim da se još uvijek završila jer se iza scene još uvijek vuku konci koji treba da izazovu novu krizu, samo je pitanje vremena kada će politici to odgovarati da učini i da jednostavno pokopa i fakultet i Univerzitet do kraja.

Zašto nekome više odgovara da Univerzitet nestane nego da radi? Pa iz proste činjenice jer su bošnjački političari oslijepili od svoje želje da budu vladajući i svemoćni pa im je sasvim nevažno ako im djeca ostanu bez škola i školskog sistema i ako se nešto što su gradile generacije Mostaraca ugasi samo da bi oni bili zadovoljni godinu ili dvije. Brojni od njih su stekli svoje diplome na tom Univerzitetu, a danas se prema njemu ponašaju kao prema najogavnijem čudovištu kojem treba odsjeći glavu i ostaviti ga na milost i nemilost vjetrometini političke borbe da ga dokrajči. Nemam ništa protiv Sveučilišta u Mostaru i njegovih kadrova jer se i oni kao i drugi u Bosni i Hercegovini trude da mladim ljudima pruže najbolje, ako se pak i njihovi lideri ponašaju kako politika svira onda je možda vrijeme da nastavnici razmisle koga biraju na čelne pozicije.

Još jednom po ko zna koji put bošnjački liderčići i njihovi poslušnici pokazuju da nisu dorasli funkcijama na kojima se nalaze i još jednom pokazuju da su najveća i neizbrisiva sramota svoje nacionalne skupine. Sramotno je ono što rade ne samo sa Univerzitetom nego i sa drugim instuticijama kulture u zemlji, nekada su balkanski prostori bili poznati po junacima na peru, danas su poznati po junacima u kriminalu i bezpoštednoj borbi za lične uskogrudne kratkoročne interese.

Žao mi je što dr. Džubur i njegove kolege odlaze s čelnih pozicija Univerziteta i nadam se da će ova ustanova ipak pobijediti političke pritiske i opstati. Ministar i njeogovi nalogodavci neka se srame svojih postupaka i svojih besramnih mizernih poteza.

Pitanje vjeronaučne nastave u sarajevskim školama već sedmicama puni naslovnice ili barem prve stranice bh. medija, izazivajući brojne kontroverze i rasprave na svim nivoima. Ipak najradikalniji stavovi po ovom pitanju došli su u nedjelju od samog poglavara Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine, Reis-ul-uleme Mustafe Cerića, na blagajskom Mevludu. Tom prilikom dr. Cerić je zaprijetio ukoliko ministar obrazovanja KS-a, Emir Suljagić, ne povuče svoju odluku o „izbacivanju“ vjeronauke iz liste predmeta koji ulaze u konačni prosjek ocjena zaprijetio nečime što je nazvao „sarajevskim proljećem“ koje je uporedio sa onime što se dešava u arapskom svijetu proteklih nekoliko mjeseci.

Uopšte ne želim raspravljati o tome da li je Suljagićeva odluka ispravna ili nije ispravna te da li vjeronauka treba biti u konačnom sistemu ocjena ili pak ne treba biti u njemu, ali želim kazati kako to pitanje ne treba biti riješeno na ulicama ili pak na nasilan način. Rijaset (tačnije muftiluk sarajevski op.a.) i nadležne službe Katoličke odnosno Pravoslavne crkve bi trebale da se susretnu sa premijerom kantona i da razriješe pitanje vjeronauke i njena statusa u obrazovnom sistemu. Ukoliko pak sam premijer odbije da utiče na svog kolegu u kabinetu i dovede do promjene navedene odluke, onda građani kantona Sarajevo koji su navodno uznemireni ovakvim odlukama trebaju zatražiti raspisivanje referenduma i demokratskim sredstvima izboriti svoja prava. Reisova prijetnja tzv. „sarajevskim proljećem“ je u potpunosti neprimjerena i neoprezna, jer samim tim poziva ne samo na djelovanje protivno pozitivnim zakonskim propisima nego i na djelovanje koje ni u kojem pogledu ne bi predstavljalo ništa drugo nego nasilničko ponašanje.

Još je bezobzirnije jedno takvo rekao bih banalno pitanje, možda čak i u snu, povezivati s onim što se dešava u arapskom svijetu pogotovo s onim što se dešavalo u Egiptu ili što se i danas dešava u Libiji, Siriji, Jemenu ili Bahreinu. Ljudi u tim zemljama nisu ginuli niti su protestirali, a to bi trebalo biti jasno Reisu, zbog banalnih razloga kakvi su da li će vjeronauka biti dijelom završnog zbira ocjena ili pak neće. Oni su se borili za osnovna ljudska i humanitarna prava, borili su se za pravo na život, egzistenciju, slobodu govora i ono najvažnije slobodu da na slobodnim i demokratskim izborima glasaju za one koje smatraju najboljima da ih predstavljaju u vlasti. Egipćani i svi drugi nisu izginuli cijenjeni Reisa radi banalnosti nego su izginuli da bi s vlasti otjerali one s kojima ste upravo vi i čitava bolumenta Bošnjačkih političara godinama dijelili minute i stranice medijskog prostora. Borili su se i bore protiv svega onoga što ste upravo vi i Islamska zajednica nagrađivali kojekavim priznanjima i odlikovanjima proteklih godina, i upozoravali su da su se njihove pare okolo dijelile i kapom i šakom samo onima koji su bili privilegovani, a ne onima kojima su trebale biti dane a to su državljani tih zemalja. Dio tih para se htjeli vi to priznati slio i na račune Islamske zajednice, pogotovo od Muamera El-Gadafija, iako ni Hosni Mohamed Mubarak nije bio daleko od komšije Gadafija.

Najbolje rješenje za problem vjeronauke u sarajevskim školama bi bio da se sve vrati u okvire institucija i da se krene sa jakim i snažnim dijalogom koji bi pomogao svim stranama u sporu. Reis bi trebao pažljivije birati riječi i paralele s trenutnim događajima u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Obespravljivati, ne želim reći vrijeđati, nevine žrtve diktatorskih režima u arapskom svijetu uspoređujuči ih s pitanjem vjeronauke u sarajevskom kantonu ne bi trebala biti odlika jednog vjerskog lidera niti bi trebala biti korištena kao lajtmotiv za izazivanje nereda ili pak mogućeg kršenja zakona na ulicama Sarajeva.

Novinari, akademski radnici te predstavnici Evropske Unije su ovaj petak proveli u razgovoru o medijima i medijskim slobodama na Zapadnom Balkanu i Turskoj koji se smatraju jednim od područja na kojima su te slobode uvelike ugrožene. O ovom prostoru se raspravljalo i radi toga što se smatra da se medijske slobode i prava novinara moraju povećati ukoliko zemlje potencijalne kandidatkinje ili pak članice EU-a žele zauzeti mjesto u klubu „EU 27+“. I sve bi to bilo lijepo i korisno da se među onima koji su predastavljali balkanske medije nisu nalazili upravo oni koji svojim radom zdušno podržavaju kršenje novinarskih sloboda i prava te aktivno rade prema željama naredbama vlasnika medija u manjem ili većem obimu. Da budemo potpuno iskreni, danas ne postoje potpuno nezavisni mediji ili potpuno objektivni mediji, ali postoje oni čiji se rad idalje smatra uvelike istinitim i odgovornim prema čitateljstvu i javnosti. Tri od četiri segmenta ove rasprave su posebno zanimljiva za raspravu: pritisci od strane vlasnika i tajkuna (političara), tehnološka nezavisnost te stanje javnih emitera odnosno njihova ugroženost.

Kada se govori o tehnološkoj nazavisnosti vjerovatno se misli na „social media“ segment koji danas uključuje kombinaciju više kanala komuniciranja s publikom, a najčešće se ogleda u prezentaciji sadržaja putem Facebook-a, Twittera i bloga. Naravno ova tri kanala su obogaćena svim mogućim pratećim sadržajima multimedijalne prezentacije. Dok su druge zemlje Zapadnog Balkana poput Srbije i Hrvatske odavno prihvatile ove načine komuniciranja, Bosna i Hercegovina još uvijek u tome i previše zaostaje. Kako to i inače biva u svakom pravilu postoje izuzteci, ali u slučaju Bosne i Hercegovine oni su veoma rijetki.

Facebook - Kolege novinari najčešće Facebook danas koriste u čisto privatne svrhe i na njihovim profilima možete vidjeti privatne fotografije, rezultate koje su postigli igrajući mega(ne)popularne Farmville, Cityville i druge igrice. Pored „farmerskih“ rezultata tu se često nađu i privatne fotografije te desetine klipova sa YouTube ili drugih servisa ali ne vezanih uz profesionalno djelovanje nego uz Cece, Jane, Stane i ostale prvake Pinka te drugih narodnjačkih izvođača. Linkovi prema njihovim radovima ili barem prema nečemu što su zabilježili u svoje papirnate ili elektronske bilježnice su ne samo rijetkost nego u mnogim slučajevima naprosto iznenađenje za sve one koji ih prate. Situacija je nešto drugačija kad su u pitanju profili koji nose imena samih medija. Tako recimo na primjer kao pozitivne primjere možemo istaknuti većinu komercijalnih medija koji više puta dnevno dodaju svoje sadržaje na profile. Među pozitivne primjere možemo navesti Sarajevo-x.com, Bljesak.info, NTV Hayat, TV1, FaceTV, Radio Studio 88. O javnim emiterima ne želim govoriti jer se baš i nema šta puno kazati, kakav im program na malim ekranima takvi im i profili na socijalnim mrežama.

Twitter – „Sredstvo revolucije“, „140 znakova koji život znače“, i kako ga već nismo zvali u proteklih nekoliko godina od kada je ovaj vid komunikacije doživio megaplanetarni uspjeh i dosegao ekstremnu popularnost. U godinama iza nas Twitter je poslužio kao mjesto za objavu nekih od najznačajnijih vijesti koje su obilježile ne samo godine koje su prošle nego i one koje slijede. Našlo se tu svega od Obamine objave da se kandiduje za prvog predsjednika Amerike afro-američkih korijena, preko Wikileaks-a, početka revolucije u Arapskom svijetu i njenog razvoja do prošlosedmične vijesti dana ubistva Osame bin Ladena.

I zamislite sad ovo oni koji govore o tehnološkoj nezavisnosti nemaju čak ni otvoren profil na Twitter-u, a kamoli da nešto na njemu objavljuju. I da bude potpuno jasno svima za Twitter vam nije potreban iPhone ili Blackberry dovoljno je da imate regularnu internetsku mrežu i stari dobri stolni račnunar preko kojeg surfate internetom. Ali vjerovatno je to teško uraditi i otvoriti profil da bi ste komunicirali s javnošću i onima zbog kojih se i nalazite u medijima svojim čitateljima, slušateljima ili gledateljima. Još je teže to uraditi jer je potpuno besplatan, a i većina aplikacija koje se koriste za komunikaciju putem Twittera su u potpunosti besplatne. A u tzv. modernom svijetu upravo je Twitter jedan od najbržih i najisplativijih načina da se dođe do svježih informacija i ideja o čemu da se piše ili govori u medijima. Zato se dešava da se u svim dnevnim novinama i na svim dnevnicima u period od 24 sata nađu jedne te iste informacije sa identičnim sagovornicima i identičnim izgovorenim rečenicama.

U oba gore navedena slučaja upotrebe socijalnih mreža postoji i druga strana medalje, a to je po mom mišljenju problem sa dva lica, jedan je da se veliki broj kolega ne želi potruditi i istražiti nove modele komuniciranja, a drugi je nepoznavanje stranih jezika pogotovo engleskog. Pored toga naravno postoji ni želja kod medijskih kuća da nešto unaprijede u svom radu. Na osnovu svega već navedenog možemo zaključiti da za tehnološku nezavisnot nije potrebno mnogo osim dobre volje i ozbiljnosti u korištenju spomenutih prednosti socijalnih mreža.

Ono što bih volio vidjeti u narednom periodu jeste korištenje obaju ovih mreža u najbolje svrhe, ali i njihovo uvođenje u obrazovni element novinarstva, kako bi se mlađe kolege tokom školovanja upoznale s njihovim prednostima i mogućnostima, jer se u njima upravo krije budućnost novinarstva. Jednog potpuno novog, ali sada već poprilično uhodanog, pravca u novinarstvu – online novinarstva na kojem su nastali neki od najuspješnijih medija današnjice poput The Huffington Post-a ili The Daily-a jedine novine specijalno producirane za iPad. Iskreno se nadam da će u ovoj borbi za bolje i kvalitetnije novinarstvo pobijediti socijalne mreže i da će se stanje popravljati svakim danom, a do tada pratite i cijenite one koji su već prihvatili Twitter i Facebook kao sredstva profesionalne komunikacije i širenja informacija ali i mreže izvora na lokalnom, regionalnom i svjetskom nivou.

Poodavno sam posljednji put pisao na ovom blogu, ne iz razloga što ne želim pisati nego iz prostog razloga što se mjesecima nije dogodilo ništa posebno zanimljivo što bi bilo vrijedno komenatara. No u posljednjih tri ili četiri sedmice vidjeli smo iznenadni napad „bosnoljublja“ od čitave bolumente lidera koje u ovom momentu predvode Milorad Dodik i Dragan Čović podržani sa teškim braniocima zakona i Ustava, Bosićem i Ljubićem, te sa druge strane Lagumdžija i Tihić sa svojim „platformašima“.

 Ni jedni ni drugi ni treći

Pažljivo prateći sadašnje stanje u državi i na medijskom nebu Bosne i Hercegovine jasno je vidljivo da ni jedni ni drugi ni treći, a mislim na nacionalno-političke blokove, nemaju na pameti ni zemlju ni ljude nego imaju svoje foteljaške interese.

Cijela ova „ustavno-udarna“ furtutma nije počela sa Lagumdžijom i njegovim platformašima, iako je on otišao najdalje na području Federacije BiH. Startalo je naime sa Dodikom i njegovim taktičkim pozicioniranjem podobnih Hrvata i Bošnjaka na političke pozicije u manjem entitetu time onemogućujući onima koji su u tim narodima dobili najveću podršku da imenuju svoje kandidate na predviđene pozicije. Ne zaboravimo da je Emil Vlajki izabran za podpredsjednika RS-a glasovima Srba, ali je prema Dodiku i njegovim kompanjonima, legitiman i pravovaljan predstavnik hrvatske manjine u RS-u. Tad se nije moglo čuti Dragana Čovića kako traži poštivanje Ustava i zakona. Pa je onda onemogućio Bošnjacima da budu izabrani na jednu od šest najvažnijih pozicija u RS-u jer to tobože nije suprotno Ustavu ni zakonima, ali kad je u pitanju državna Vlada onda drug Dodik mora imati rotaciju i ravnopravnu nacionalnu zastupljenost.

Bošnjački blok je zakazao u svim elementima jer su na potpuno pogrešan način nastojali provesti ono što je na papiru zapisano na jedan veoma produktivan i pozitivan način kako je to bilo zamišljeno i pozdravljeno od većine onih koji su ih podržavali. Dječijom igrom koju su odigrali čika Zlaja i čika Suljo sa mesnim Lijanom, vojnikom Živkom i ostalim igračima „Platforme“ nanijeli su štettu kako svojim političkim interesima tako i svim građanima Federacije koji će zasigurno dobro masno naplatiti sve ovo. Možda su im namjere bile dobre, ali su izgubili glavu u oblacima medijske prašine i niskih udaraca koje su sami pripremili preko svojih poltrona na svim poljima života i rada. Što je najgore u svojim političkim igrama danas bez imalo skrupula koriste i ljude poput generala Jovana Divjaka, koji se kao i Ejup Ganić prije njega, našao u stranom zatvoru zbog neefikasnosti domaćeg pravosuđja. Kad već pominjem pravosuđe, Lagumdžija u posljednje vrijeme ozbiljno pokazuje kako je zabrinut zbog istraga koje zbog njega vodi Milorad, ali ne Dodik, nego Barašin i koje bi ga ukoliko budu dobro obrađene  mogle smjestiti u društvo Branimira Glavaša ili nekog domaćeg „stručnjaka“ za onu stranu zakona.

Eh sad da zavirimo u blok „3“, malo gori od bloka 3 u nuklearki Fukoshima 1, jer je njegova kontaminacija mnogo opasnija po ljude od Fukoshime. Trica je predvođena dvojcem, ne znam više kako da ih nazovem protivnika ili ljubavnika, Draganom Čovićem i Božom Ljubićem. Prvo su se bili pa se sad vole toliko da ne mogu jedan bez drugog, čim jedan progovori onda drugi viče: „Jest, tako je. Nek' si im rekao u oči“. Odgledah Čovićev intervju prošle subote na Face TV pa se ne mogoh načudit koliko čovjek voli Bosnu i Hercegovinu i koliko je uspješan biznismen na prostoru Hercegovine, prosto da ne povjerujtere kako dosad nije bio kod Donalda Trumpa u „The Apprentice“ show-u i kako nije odnio pobjedu u tom obračunu s poznatim zvijezdama. Zato Vas molim kad budete putovali Jugom BiH svratite do kapija VIS „Soko“ pa pogledajte radnike kako izlaze i pogona, samo imajte dobro bujnu maštu kad budete stajali pred kapijama trebat će Vam. A u sektoru ljubavi prema BiH pogledajte samo „mase“ Hrvata koji su se vratili u Posavinu, Banjalučku Krajinu i Srednju Bosnu, ali da ih vidite opet krenite Jugom prema Hercegovini tamo će te ih najlakše naći.

Puzajući i gmizajući udari

Nemam priliku da u licem pojedincima postavim ovo pitanje, ali evo šaljem ga u javnost ovako. Kakva je razlika između platformaša i Čovićeve želje da vlast formira sa Silajdžićem i Radončićem? Čović vreći ko hercegovački tovar kako „legitimi“ i još kojekavi hrvatski predstavnici moraju biti dijelom vlasti i onda sam najavljuje da će uraditi ono što radi Lagumdžija na federalnom nivou. S kojim to pravom on ima pravo određivati ko je legalan predstavnik Bošnjaka na državnoj razini? Da nije nakon velikog Jugoslavena, pa Hrvata, ne dao Bog postao i veliki Bošnjak, još samo on fali uz Zlaju, Sulju, reisa Muju, Fahru, Harisa, Svena i ekipu da bude veliki Bošnjo.

Cijelu ovu garnituru bi trebalo jednim topovskim udarom pomest s političke scene i poslati ih bestraga gdje im je i mjesto ne od neki dan nego od prije deceniju i pol kad su se počeli uvlačiti političku elitu Bosne i Hercgovine. Nek povedu sa sobom i vjerske lidere i dvojac Inzko/Lajčak da im pomognu u traženju bestraga, a mogu i dovraga.

A šta poručit narodu u Bosni i Hercegovini, pa ništa drugo nego da malo pametnije razmisle na narednim izborima i da se sjete da imaju usta iz kojih bi mogli povikati nekad i reći svoje mišljenje o onome što im se dešava. Sve mi se čini da dok šute da im je dobro i da im je sve potamam, a to je ono čega me je najviše strah.